Sve za sina
Boraveći u našem gradu svega sedam mjeseci, Carlu Peezu bijaše dovoljno da se u njega trajno zaljubi i da usto napiše remek djelo o njemu. Jer, brojne su knjige i monografije o Mostaru, ali tako studiozno, s toliko detalja o gradu, nikome ne pođe za rukom opisati ih, pa ni rođenim Mostarcima. Djelo pod nazivom „Mostar und sein Culturkreis – ein Städtebild aus der Hercegovina“ je objavljeno u Lepzigu 1891. g., a prijevod djela pod nazivom „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“, je djelo našeg velikog mostarskog graditelja Miroslava Loose-a i to u dva navrata, 1946. i 1951. g. U svojoj je knjizi Peez opisao svaki kutak grada i okolice i to ne na osnovu priča pojedinih ljudi, već obilaskom terena. Malo je i rođenih Mostaraca koji su bili na Humu, na Veležu, na Borcima, na Stjepangradu, a Peez je sve to obišao. S velikom nadarenošću za detalje, na skoro likovni način je oslikao grad, stanovnike, običaje, nošnju… Usto je koristio brojnu literaturu, čak 36 do tada objavljenih knjiga o Mostaru.
Mnoge su zanimljivosti (inače malo znane) pobrojane u tom kapitalnom djelu mostarske povijesti. Tako navodi da Mostar leži na istoj geografskoj dužini kao Stockholm ili Brindisi, te da su vodopadi Niagare ili grad Marseille na istoj geografskoj širini kao Mostar.
„Općenito se drži da je istočna obala (grada Mostara op. a.) zdravija zato je od bogatijeg svijeta nastanjena… U ovoj četvrti grada se odvija trgovina, nastanjeni su činovnici i oficiri, a u ovom se dijelu odigrao i dobar dio povijesti Mostara.
Ako istočnoj obali spada prošlost i sadašnjost, onda na desnoj strani Neretve leži budućnost grada – veliki prostor za podizanje stambenih zgrada i za razne ustanove.“
Predstavlja nam jedan nepoznati Mostar iz onog doba, kojega okružuju „brdske padine s poljima kukuruza i duhana…“ Opisuje Radobolju „kao čili potok“, koji dok se ne ulije u Neretvu, prolazi „ispod dvadeset vanredno slikovitih starih mostića“. Naznačuje Rodoč i Cim kao glavne proizvođače grožđa i duhana. Objelodanjuje podatak da je kod Skakala bio otvoren ugljenokop lignita, koji je kasnije zatvoren i premješten pola sata (hoda) prema sjeveru u Suhidol. Karakterizira Hercegovca kao štedljiva, koji „svaki izdatak, pa i najmanji, brižljivo promisli i pripravi…Pri tome stara čarapa igra tradicionalnu ulogu… Naprotiv, Hercegovac ne poznaje štedljivosti kad se radi o nakitu njegove žene i preuzimlje znatne izdatke na sebe, da joj prsluk da ukrasiti teškim zlatnim vezivom ili da joj jednu ogrlicu, jedan Diadem od sto i više zlatnika objesi…Pa i turski muški svijet ne prezire bogato oblačenje“.
Kompletnu knjigu možete pročitati i skinuti s naše stranice iz rubrike Knjige i članci. Ugodno čitanje koje vas sigurno neće razočarati.
Related posts
