Sve za sina
HISTORIJA IZ ZASJEDE – Mostovi pamćene ljepote
Piše: dr. Ibrahim Kajan
Jest, Blagaj je odavno postao mjestom malog bosanskog hadžiluka i novovjekog turističkog susreta lutalačkih plemena što čeznu za izgubljenim oazama mira. U majskim danima mevluda, hiljade hodočasnika opkoli blagajsku tekiju, dove učeći i u mevludu sudjelujući. Potom se taj narod pobožni okrene zijafetima i kahvama, tiho egleniše po obalama Bune, pogleda u tekiju – pitajući sebe ili nekog nevidljivog: otkud ova ljepota i kako nas je samo zapala!?
Rijeka Buna je, od izvora u Blagaju, do uvira u Neretvu, najkraća rijeka u Hercegovini. Nju, najkraću, historija je nagradila s najviše mostova velike ljepote. Graditelji su im rimski i turski. Mostovi, zasigurno, najviše služe sretnim ljudima.
Kad je Robert Michel g. 1912. objavio svoj putopis Putovanje po carskim zemljama s crtežima blagajskih mostova Maxa Buchnera, od pet koje historija pamti, tvrdio je da su „tri u cijelosti sačuvana, a jedan u potpunosti nestao“. Za taj nestali, kaže da je bio najbliži vrelu i da su mu „vidljivi samo začeci prijelaza na obje strane obale“.
Karađozbegova ćuprija, crtež Maxa Buchnera, 1911. g.
Karađozbegova ćuprija 1900-ih
Zaputiš li se od središta blagajske čaršije uz Carsku džamiju, eto te na obali Bune, pred Karađozbegovom ćuprijom. Sačuvala je samo prva dva luka od pet koje je nekoć imala. E. Čelebija i rečeni Michel imali su više sreće od nas – vidješe je cijelu, dugu 33,40 m, s „naglašeno profiliranim vijencem i korkalukom od kamenih ploča“.
Karađozbegova ćuprija, 2013. g.
Građena je kamenom tenelija kao i Stari mostarski most. Po svemu sudeći iz iste je godine kao i Sultan Sulejmanova ćuprija u Mostaru (1566.). Prvi put se spomenje u vakufnami Zaima hadži Mehmed-bega 1570., Karađozbega, brata velikog vezira Rustem-pašina.
Lehina ćuprija 1898.
Lehina ćuprija, crtež Maxa Buchnera, 1911. g.
Nizvodno rijekom, „kod posljednih kuća u Blagaju“ u doba Michelove posjete početkom 20. st., zatečena je „napola razrušena stara kamena ćuprija, okrnjenih stubova povezanih drvenom stazom“, podignuta prije g. 1664. Uz zapis o mostu danas zvanom Lehinom ćuprijom, Michel objavljuje i Buchnerov crtež „stanja“ teško osakaćene arhitekture. Autor tvrdi da ni taj udes popraćen drvenom adaptacijom – „nije ljepoti torza ništa oduzeo“! Imala je tri blago prelomljena luka, zidana klesanim kamenom. Između svjetskih ratova most je adaptiran, niveleta mu je postala ravna, sposobna za promet ljudi i vozila, s ogradom od željeznih cijevi.
Predaja za Lehinu ćupriju vezuje priču o Haseći-agi Kolakoviću, kakvu poznajemo o gradnji mosta u Konjicu, tj. da je noga njegova konja propala kroz drvenu ćupriju kada je, iz Stambola dolazeći, posjećivao staru majku u Blagaju. Iz srdžbe, odlučio je podignuti most od kamena, koji, evo, i „nevoljan“, još služi ljudima.
Lehina ćuprija, nakon rušenja 1945. g. (rekonstrukcija)
U povlačenju Nijemaca iz Blagaja 1945., u obližnjem selu Kosoru, neviđenim je bijesom poraženih dignuta u zrak ćuprija duga 57 m, smatrana najstarijom u našoj zemlji – ispod čijih je sedam lukova protjecala Buna širokog korita. U žbuki Kosorske ćuprije, kaže Michel, pronađeni komadi cigle, uz druge znakove, ukazuju da je most rimska građevina, podignuta da spaji obale beskrajnog rimskom puta… I danas se u bistroj vodi mogu razaznati dijelovi stubova koji su nosili slavnu konstrukciju čiji su posljednji putnici davno prešli u historiju…
Danijal-pašin most u mjestu Buna bio je najduži (101,75 m!), impresivniji i impozantniji od svih, most o čijem se porijeklu ni danas ne zna dovoljno (rimski ili turski?), niti se zna ko bî taj paša Danijal. Na najširem dijelu rijeke, podignut je na četrnaet lukova.
Danijal pašina ćuprija, crtež Maxa Buchnera, 1911. g
U zaključnom razmišljanju Michel, nimalo slučajno, veli da su ta dva posljednja mosta, Kosorski i Bunski, mada smješteni u „zanemarenu kutu svijeta“, „ mostovi koji bi i najljepšem gradu mogli služiti ukrasom koji obogaćuje“. Most je, kao i Kosorski, doživio razaranje 1945. i odletio u zrak! Njegovi su fragmenti uronili u novu, armiranobetonsku strukturu preko koje se prelazi ali koju se ne pamti.
Danijel pašina ćuprija na Buni 1896.
Nigdje kao u Blagaju, na tako malom prostoru, nije toliko slojevita historija uronjena u bezgranično vrijeme koje se nije moglo zapisati; od brvna preko rijeke do kamenih mostova bačenih u nebo, dolazili su mu ljudi tražeći piće svome duhu i svome srcu. Dolazili i dolaze.
Related posts
