Sve za sina
PONTE ROMANO
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salih Rajković, a objavljen je u novembru 2001. godine.
Kako je notorna laž ruskog istoričara Aleksandra Giljferdinga spasila Stari most od rušenja 1943. godine
U predvečerje turske moći na Balkanu, Francuska je prva evropska država koja je u Travnik poslala konzula da špijunira tursku politiku. Rusija u Sarajevo šalje konzula koji je bio rodom iz Petersburga (Lenjingrad) Aleksandra Giljferdinga, profesionalnog istoričara. U Mostar dolaze: engleski, austrijski, italijanski i ruski konzul.
U Sarajevu Giljferdinga nije zanimala graditeljska kultura jer je Rusija imala daleko ljepših građevina orjentalne provenijencije. Njega je zanimao Mostar sa poznatim Starim mostom na Neretvi. On je čitao opise Starog mosta od stranih putopisaca i vidio crteže mosta jer tada nije bilo fotografija. Zamolio je Komandu mjesta u Sarajevu da mu ona omogući posjetu Mostaru i da mu da askere (vojnike) koji će ga pratiti. Do Mostara se išlo preko planina, ali, ipak je bilo lakše kada je ušao u dolinu Neretve koja ga je dočekala svojim plavetnilom. Mostar je ugledao iz Bijeloga Polja desetak kilometara sjeverno od Mostara, selo koje je imalo nekoliko visokih kamenih kula sa ćoškovima od kojih se isticala Alajbegovića kula na tri boja. Znao je da su visoke kule stambeno-fortifikacioni objekti.
U Mostaru je Giljferding sa pratnjom odsjeo u jedan han blizu Starog mosta. Rano se probudio i sunce je već obasjalo skamenjeni polumjesec i njegove kule čuvarice, koje su Rusa uz duboki uzdah podsjetile na utvrde srednjevjekovnih gradova. Dok je koračao lijevom obalom ugledao je han i kafanu ”Evropa” ukrašenu prozorima kao da je veličanstvena građevina renesanse, a takve je viđao na Istoku i u Italiji. Ušao je i kahvedžiji rekao kahvu. Iz kalajisane bakrene džezve sam je u bijeli fildžan na čijem je dnu polumjesec i zvijezda natočio mirisnu kahvu i sa sećije ćertio lijepi skamenjeni polumjesec, Stari most na koga će za koji tren stići. Glatka kamena kaldrma, čista kao da je u najljepšoj avliji, prihvatila je čizme došljaka. I kapija na samom ulazu na most bila je otvorena. Nekoliko askera gledalo je Rusa zbog njegove nošnje, ali niko ga nije pitao odakle je. Kada je vidio dječurliju koja po kamenom korkaluku (ogradi) mosta trče kao da ispod toga nije voda Neretve, pomislio je u sebi da su Mostarci kuražniji od Rusa, a ranije je znao da sa mosta skaču na glavu i na noge. Glatke kamene stepenice, po hrbatu mosta, zadivile su Rusa. Gledao je ne samo rijeku Neretvu nego i Hum i dolinu rijeke čije se plavetnilo spaja sa nebom. Polagano je sišao ispod mosta na ušće rijeke Radobolje, rukama je zahvatio vode i popio. Sjeo je i počeo zapisivati doživljaj Mostara. U Dnevniku je podcrtao da je u Mostaru ”rimski most” i da takav kameni polumjesec turski graditelji ne bi mogli izgraditi. Da je malo bolje otvorio oči mogao je ispod lijevog uzvodnog završetka mosta vidjeti u teneliji uklesanu godinu gradnje, arapskim brojkama 974. po Hidžri ili po julijanskom kalendaru 1566. godinu.
On kao pravoslavni mogao je u Staroj pravoslavnoj crkvi upitati sveštenika o mostu pa i o gradnji crkve. Konzuli su učeni ljudi i trebalo bi da budu svjedoci istine, a ne da sami donose zaključke bez provjere. Vrlo brzo je poslao izvještaj ruskoj vladi u kome je stajalo da je u Mostaru preko rijeke Neretve rimski most, što su moskovske gazete štampale kao senzacionalnu vijest, a svi strani konzuli u Rusiji javili su svojim vladama. Eto, Giljferding izmisli neistinu. Italijanske novine napisale su da je u Mostaru preko rijeke Neretve Ponte Romano što je otišlo u svijet, a austrijske su novine štampale u hiljade primjeraka da je u Mostaru Rӧmer Brücke.
Jedna od mnogobrojnih razglednica iz 1900-ih na kojoj stoji natpis Rimska ćuprija
U Mostaru su se od 1878. godine pa sve do iza Drugog svjetskog rata u knjižari i papirnici Pacher & Kisić na Glavnoj ulici, danas Titovoj, prodavale fotografije Starog mosta, a na prvoj strani bilo je ispisano na nekoliko evropskih jezika: na njemačkom, mađarskom, italijanskom, pa i Rimski most. Godine 1954. pokojni Franjo Hlavaček, šef u bivšoj Pacherovoj knjižari darovao je Zavičajnom muzeju Hercegovine preko trideset kilograma razglednica ne samo Rimskoga mosta nego i na njemačkom jeziku ispisane fotografije mnogih gradova Bosne i Hercegovine. Muzej je u vrijeme otvaranja 1955. godine, 14. februara u jednoj maloj vitrini izložio dosta takvih fotosa što je posjetiocima bilo zanimljivo. Bečki istoričari čudili su se Giljferdingu da on kao njihov kolega nije ustanovio istinu. No, Rusu je bilo draže da su most gradili Rimljani, a ne Turci.
Stari most je bio u najvećoj opasnosti rušenja od 1566. godine za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive protiv NOV i POJ februara 1943. godine. Povlačeći se pred njemačkim, italijanskim i kvislinškim snagama, Tito je kao Vrhovni komandant naredio da se iz prostora Drežnice na Neretvi pošalje jedna četa partizana više mostarskog Rudnika mrkog uglja, kako bi neprijatelj zaključio da će partizani napasti Mostar. No, strategija Titova samo je uplašila neprijatelja, jer je Mostar bio snažna ilegalna sila i nije ga trebalo napadati. Italijanska komanda, ugledavši partizane više Rudnika, naredila je da sve jedinice budu spremne za pokret prema jugu. Zvrcali su telefoni Mostar-Rim od koga je Mostarska komanda tražila ratno naređenje. ”Postavite pod sve mostove mine i kada počne napad partizana na Mostar dignite ih u zrak.” Ali kako postaviti mine pod Stari most kada za to nema mogućnosti. Komandant Mostara naredio je da se u Stari most na obje strane, gdje je najdeblji, iskopaju rupe od šest metara dubine i da se u njih postavi eksploziv. Te februarske noći, oko ponoći u kuću Svete Miladina nogama su lupali karabinjeri i Svetina majka rekla je sinu da otvori vrata nepoznatim napadačima. Bunovan, Sveto, čim je otvorio vrata nekoliko baterija uprte su u njegove sanjive oči. ”Miladine, odmah se obucite i sakupite radnike Komunalne općinske službe i poći ćete sa nama.” Od kuće do kuće, najprije u kuću Zelenike, najboljeg majstora za građevine. Starac se spremio, a njegova je čeljad mislila da će ga Italijani strijeljati. Kada su došli na Stari most ispod Čardaka, jedan italijanski oficir koji je govorio našim jezikom, rekao je: ”Miladine, ovdje ćete iskopati rupe duboke oko šest metara.”
Sveto je pozvao Zeleniku i rekao mu da razbija kaldrmu mosta, što je plačnih očiju majstor počeo raditi. Ali, čim je Zelenika iskopao rupe, propade sav materijal u duboku mostovnu jamu. Oko sedam sati ujutro, kada su se Italijani spremali da odu, iz Priječke čaršije dođe Salko Efica, gradonačelnik Mostara. Sa fesom na glavi i cigarom u ruci dršćućim rukama pozvao je Miladina i rekao mu da kaže Italijanima da partizani neće napasti Mostar i da se rupe u mostu zatrpaju. Italijanski oficir uljudno je pozdravio gradonačelnika Eficu na našem jeziku i rekao mu da je njima naređeno iz Vrhovne komande u Rimu. Efica je pružio ruku oficiru i rekao: ”Pa, gospodine, Stari most je spomenik svjetskoga glasa i partizani neće rušiti spomenik.” Čim je došao u općinu, gradonačelnik je pozvao Krešimira Loosea, šefa Komunalne službe. Efica je bio blijed i uznemiren. Loose je odmah osjetio da nešto u gradu nije u redu.
– Dragi Krešimire, ja sam svojim očima vidio na Starom mostu Italijane i komunalce Svete Miladina, ali kada sam vidio iskopane rupe s obje strane ćuprije, usne su mi zadrhtale, a srce hoće da pukne. Ti govoriš italijanski i napisat ćemo moju punomoć pa otiđi u Komandu Mostara i pokaži komandantu punomoć i reci mu da gradonačelnik garantira da partizani neće napadati Mostar.
Obilježeno mjesto na kojem su talijanski vojnici postavili mine (vidi se tamnije mjesto od ostalih prečki nogostupa)
Krešimir je napisao punomoć i za čas stigao do zgrade Komande na Carini. Ulaz je čuvao vojnik čija je puška bila duža od njega, a kada je čuo Looseov glas na italijanskom jeziku, brzo je dozvao dežurnog oficira. Oficir je uveo kuražnog Mostarca Krešimira Loosea, građevinskog inžinjera, prosjedom visokom komandantu. ”Bon giorno Signor comandante!” Italijan se malo zbunio kada je čuo došljaka koji perfektno govori italijanski. Pokazao mu je punomoć gradonačelnika u kojoj stoji da partizani neće napasti Mostar i da se rupe na mostu zatrpaju. Komandant je nazvao Rim i otuda mu je jedan glas rekao da je u Mostaru preko rijeke Neretve ponte romano, rimski most, a stasiti Italijan odmah je pružio ruku Krešimiru i obojica su se zagrlili i sjeli da ispijaju neko jako piće. Krešimir je tražio da dobije akt koga će odnijeti gradonačelniku i za tren je sve bilo onako kako je za most bilo najbolje. Nasmijan Loose ušao je u sobu gradonačelnika Salke Efice, zagrlio ga i predao mu na našem jeziku dopis italijanske komande mjesta da je most rimski i da se odmah sve rupe zatrpaju.
Eto, i neistina ruskog istoričara Aleksandra Giljferdinga pomogla je da se Stari most u Mostaru ne minira februara 1943. godine. Miladin, Zelenika i njegov sin Anđelko koji je ocu donio doručak, bili su presretni.
Related posts
