Sve za sina
Luk iz kojega je tek izletjela strijela, 1664. g.
Znameniti turski putopisac Evlija Čelebi (1611. – iza 1682.) bio je dugo vremena nepoznat putopisac, kako u vlastitoj zemlji, tako i u inozemstvu. Tek je u dvadesetom stoljeću, na poticaj europskih turkologa i orijentalista, a zatim i turskih, obznanjeno izdanje Evlijine Sejahatname (Putopisa). Živopisno je to i opsežno djelo u deset svezaka koje pokriva njegova putovanja po europskom dijelu Osmanskoga carstva, po Krimu i Kavkazu, dijelovima Turske i srednje Azije, Siriji, Palestini i sadašnjoj Saudijskoj Arabiji, te Egiptu, Sudanu i još nekim područjima afričkoga dijela turske imperije. Iako je pravio bilješke za vrijeme putovanja i koristio neka starija istorijska dokumenta, sam je Čelebi vrijedan izvor, no ne i potpuno pouzdan svjedok događaja i vremena. Kao pravo dijete svoga doba, pun je praznovjerica, pogrešnih podataka (vrlo često pripisuje osnutak pojedinih mjesta i gradova legendarnim ličnostima koje nisu postojale), pretjerivanja u orijentalnom stilu (o krjeposti i ljepoti Sarajki, o broju protivničkih vojnika u raznim bitkama), pa i u podacima o istoriji Mostara ima nekih neistina (da su obje kule imale topove) i pretjerivanja, no, ipak on nam donosi uvid u način života i status mjesta iz onog doba. Glavna vrijednost Putopisa je u živopisnom prikazu načina života, pojedinih krajeva te u realističkim opisima događaja i situacija.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Mostar znači varoš s mostom. Prema pričanju latinskih istoričara, u ovome je šeheru u starinsko doba bio most preko rijeke Neretve s jedne strane na drugu, i to na jakom gvozdenom lancu u debljini čovječijeg stegna, i od toga mu je ostalo tako ime. […]
[…] Ovaj šeher je osvojio lično njegovo veličanstvo Fatih. Mostar su zauzeli Turci prije 1468. g. a zauzele su ga čete bosanskog sandžaka Isa-bega Ishakovića. Pri tome Mehmed II nije imao nikakvog ličnog učešća. On je has (domen) paše (hercegovačkog), a nalazi se na teritoriji hercegovačkog sandžaka u bosanskom ejaletu. Njime upravlja pašin vojvoda s pedeset vojnika. To je ugledan kadiluk s rangom onih kadiluka od tri stotine akči. Ima muftiju, predstavnika šerifa (neki bu’l- ešraf), prvake i ugledne ljude. Tu ima vrlo mnogo učenjaka, šejhova, imama, pisaca i pjesnika. Ima mjesnog spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, serdara budimskog kola, tržnog nadzornika (muhtesib), bazdara, načelnika grada, povjerenika za harač, građevinskog nadzornika i gradskog zapovjednika. […]
[…] Da bi osigurao i obezbijedio šeher, Sulejman-han je naredio da se na liticama rijeke Neretve sagradi ovaj grad od kamena vrlo čvrsto i tvrdo. Grad je dosta malen. Tu se nalaze dvije tvrđave, jedna s desne, a druga s lijeve strane. Između njih nalazi se u cijelom svijetu poznati mostarski most. Na objema tvrđavama postoje po dvije čvrste i utvrđene kapije. Obje tvrđave snabdjevene su potrebnim topovima i raznovrsnim spravama, a ukrašene su sa tri izbočena bastiona, koji su zaista divni.
Premda tu postoje dvije tvrđave, gradski zapovjednik (dizdar) je ipak jedan. U svakoj tvrđavi ima po osamdeset naoružanih regularnih vojnika. Oni stalno drže stražu. Gradsku kapiju zatvaraju svaku noć i nikoga ne ostavljaju unutra. Na bedemu u bastionu grada nalazi se jedan čardak koji gleda u Neretvu; u njemu se sastaje obrazovani svijet. Odatle se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput Sirdarija teče u jugoistočnom pravcu. U tome čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu diskutuje o raznim pitanjima transcendentnog života i šerijatskog prava. To mjesto je pravo odmaralište. U onoj tvrđavi koja se nalazi s druge strane mosta, i čija je kapija okrenuta na ovu stranu gdje je šeher, nalazi se Sulejman-hanov mesdžid. Na tome mjestu ima mala kafana za gradske vojnike. Gradski zapovjednik (dizdar) i prvaci šehera (ajana) najčešće sjede tu. Sav spoljni zid toga mjesta (mahale) okićen je oruđem i oružjem gradskih vojnika. […]
[…] Veliki mostarski most – I ovaj je most sagradio stari neimar (kodžamimar) Sinan, sin Abdulmennan-agin, a po Sulejman-hanovoj naredbi. On izgleda kao luk duge koji se uzdiže do Kumove Slame i pruža s jedne litice na drugu. Ispod sredine mosta teče rijeka. Kako se sa obje strane toga mosta nalaze tvrđave, to nije moguće preći s jedne na drugu stranu grada drugim putem osim preko tog mosta. Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rab (božji), Evlija, dosada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina toga mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta – iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa. […]
[…] Zaista je neimar uložio svu svoju snagu i jasno pokazao svoju veliku, sposobnost. Kad se ovaj most pogleda iz daljine, izgleda okrugao kao luk iz kojega je tek izletjela strijela pa tako stao. Neimarski ukus, preciznost, eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao nijedan stari neimar. Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah srećno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka. Visina ovog mosta je 87 hvati, a dubina rijeke 87 aršina. U njoj ima stijena velikih kao kupola kupatila; njih rijeka valja uz veliku buku. Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu rijeku.
Mnogi šegrti noseći jelo svojim majstorima u dućane, ne idu mostom, nego stave jelo na glavu, a tasove (sofra tasi) i hljeb uzmu u ruke, pa idu smiono klizući se uzanom ivicom mosta (korkaluk). […]
[…] Interesantni spomenici – Tu je na prvom mjestu mostarski most. Zatim (naročita vrsta) vitlova (čekrka). Tu je ispod čaršije svezan (namotan) jedan debeo lanac za točak i čekrk, a drugi kraj tog debelog lanca svezan je za debeli lanac koji je svezan za stijene čak dolje u rijeci.
Kad neki čovjek hoće da izvadi vode iz rijeke, on natakne svoju kofu za kariku lanca, a onda pusti lanac i on ode u vodu. Onda ozgo izvlače lancem kofu i ona izađe puna vode. Ovu vodu liju u bardake i testije. Na tri mjesta nalaze se takvi čekrci (dolap), kojima na taj način izvlače vodu lančanim točkom.
U onome dijelu čaršije gdje su kazazi nalazi se jedna četvorougaona sahat-kula. Zvuk njena zvona čuje se iz daljine na tri sata hoda.
Na suprotnoj strani varoši, tamo gdje je tabhana, ima devetnaest vodenica, koje zaslužuju da se vide. U tim krajevima nisam vidio vodenice izrađene s takvim uređajem i na točak. […]
[…] Njihov posebni dijalekat je pravilan i jasan turski jezik, a znaju takođe bošnjački i latinski.
Na glasu im je bijeli hljeb, a u protokolu (sidžilu) šerijatskog suda upisano je da pastrmka iznosi po dvadeset i trideset oka. Narovi u toj varoši su vrlo krupni. Specijaliteti su im grožđe, smokve, kajsije, šeftelije i čempresovo drvo.
Na onoj strani varoši gdje se nalazi kožara ima do osamnaest hiljada i šezdeset bašča divnih poput rajskih.
Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od šehera Mostara. Zbog prijatne klime, tu ima tako sočnog i finog svakovrsnog voća da oni svoje smokve, grožđe i kao čovječije glave krupne narove nose na poklon ostalim gradovima. Ovo voće ne samo što zadržava svoju ljepotu i slast nego se njegova boja i slast zadugo ne promijeni. Kroz sve privlačne bašče i ograđene bostane koji se nalaze na onoj strani gdje je tabhana protiču žive vode, a po raznovrsnim uređenim sofama svijet se veseli i bez prestanka moli Boga za trajnost Carstva i naroda. Hvala Bogu, u ovome sam gradu proveo tri dana u uživanju i veselju.
Related posts
