Sve za sina
Aleksandar Fjodorovič Giljferding (1831. – 1872.) rođen je u Varšavi. Poznati je ruski istoričar i ideolog slavenstva, filolog, vrstan putopisac, poznavalac slavenskih jezika i strastveni istrazivač starina. Inače je prvi ruski konzul u Sarajevu od 1856. godine, gdje se intenzivno zalagao za otvaranje ruskog konzulata u Mostaru. Njegova zasluga je uspostavljanje dobrih političkih i kulturnih veza između BiH i Rusije. Proputovao je 1857. godine kroz Bosnu, Hercegovinu i Staru Srbiju nakon čega je nastao ovaj njegov putopis. Na taj put on se otiskuje s bremenom već unaprijed stvorenih ubjeđenja i predrasuda, a jedno od njih je da je samo pravoslavlje izvorna slavenska vjera, pa mu otud onako opore ocjene Turaka i bosanskih begova, koji su mu bili nesimpatični. Na proputovanju za Sarajevo Giljferding je 15. maja 1857. godine stigao u Mostar gdje se zadržao pet dana. Opisao ga je detaljno, a naravno da je bio oduševljen Starom pravoslavnom crkvom. Posebice ga je zainteresirao Stari most. Za njega vezujemo podatak da je izazvao ogromnu zabludu o graditeljima mosta. Naime, ne vjerujući da su takvu građevinu bili u stanju izgraditi turski graditelji, u svoj dnevnik zapisuje kako u Mostaru postoji stari Rimski most. Ubrzo šalje izvještaj ruskoj vladi u kome je stajalo da u Mostaru preko rijeke Neretve postoji „predivan rimski most“, a moskovski tisak objavljuje ovo kao senzacionalnu vijest. Osim toga svi strani konzuli u Rusiji prenijeli su to svojim vladama. Tako, Giljferding objavi tu neistinu, a italijanske novine jedva dočekaše te napisaše da je u Mostaru preko rijeke Neretve Ponte Romano, a austrijski tisak da u Mostaru postoji Römer Brücke. Nakon toga su skoro sve onovremene razglednice Starog mosta u Mostaru nosile natpis Rimski most. Ovaj njegov putopis, izdat je u Sankt Peterburgu 1859. godine, a kod nas je preveden i objavljen 1972. godine u Sarajevu.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Zadesio sam se u Mostaru na Uskrs. Široka porta oko crkve bila je puna naroda. Do njega bogosluženje nije ni dopiralo. Naročito mi je bilo žao žena. Siromašne seljanke i veći dio građanki stajale su malo dalje, uza samu ogradu. Po srpskim crkvama žene na bogosluženju stoje odvojeno od muškaraca, na ˮhoruˮ, skrivene od muških pogleda drvenim rešetkama. Kako je mostarska crkva mala i tijesna, na horu ima vrlo malo prostora. Tako je većina parohijana i gotovo sve parohijanke na ovaj najveličanstveni praznik mogla da prati bogosluženje samo u toku litije na jutrenju. Srbi — obični ljudi — iskrenom molitvom nadoknađuju nemogućnost slušanja riječi božje. Ovu molitvu oni neprestano izgovaraju u sebi, često i poluglasno, prilikom stajanja u crkvi ili oko nje. Bogosluženje prate veoma dostojanstveno i pobožno. Krste se svaki put kad čuju ime „oca i sina i svetoga duha”, a i pri svečanijim trenucima bogosluženja. […]
[…] Pravoslavna škola u Mostaru osnovana je 1854. godine blagodareći dobrovoljnim prilozima kupljenim u crkvi dugi niz godina. I ranije je tamo postojala nekakva škola, vrlo bijedna, smještena u crkvenoj porti u građevini koja danas služi kao pojata za sijeno. Vodili su je ljudi koji ni sami nisu imali nikakvog obrazovanja. Današnja škola ima četiri odjeljenja i nju posjećuje oko 200 eksternih učenika. Jedanput godišnje održava se u njenim prostorijama zbor cijele crkvene opštine da bi se sakupio potreban novac za izdržavanje ustanove. Svaki pojedinac određuje pred zborom sumu koju namjerava dati za školovanje svoje djece, a opština ocjenjuje da li je visina priloga srazmjerna njegovom imetku. Ako se utvrdi da dotični škrtari, traži se još. Ko nema djece u školi, prilaže koliko hoće, i opština mu ne može prigovarati. Od potpuno siromašnog čovjeka ne uzima se ništa, pa makar on imao veći broj djece u školi. Od novca skupljenog ovdje, kao i od onoga koji se polaže na tas u crkvi za potrebe škole plaćaju se učitelji i pokrivaju drugi rashodi. […]
[…] Čitalac vidi da u glavnom gradu Hercegovine nema ustezanja među pravoslavnim stanovništvom kada je u pitanju umni razvitak i težnja za prosvjećivanjem. U ovom pogledu Mostar daleko odskače od svih drugih srpskih mjesta u Turskoj iako je njegova pravoslavna opština daleko manja od one u Sarajevu, pa čak i od opština u drugorazrednim gradovima Banjoj Luci i Livnu. I u Mostaru ima nekoliko pravoslavaca trgovaca koje smatraju bogatašima, ali po našim shvatanjima trgovačkog bogatstva njih bismo prije svrstali u kategoriju dućandžija. Vrlo mali broj njih putuje po robu u Trst. Većina ih kupuje robu u Sarajevu. Pored turske robe uzimaju i manufakturu austrijske izrade. […]
[…] Interesantno je primijetiti da se sva trgovina nalazi gotovo isključivo u pravoslavnim rukama. Domaći Muslimani učestvuju u njoj vrlo malo. Oni potpuno izbjegavaju vođenje trgovine s Austrijom i trguju samo carigradskom robom ili domaćim proizvodima (životnim namirnicama i malobrojnim primitivnim produktima domaćeg zanatstva). Katolici se uopšte ne bave trgovinom. […]
[…] U Mostaru sam boravio dva puta: putujući u Bosnu i vraćajući se iz nje. Potrebno je kazati nekoliko riječi o tome kako sam u ovom mjestu proveo pet dana za vrijeme putovanja koje sada opisujem. Tada sam bio gost hercegovačkog namjesnika Ishak-paše. Da bi mi ukazao počast, poslao je preda me, na Bunu, svoga haznadara (ađutanta) s oružanom pratnjom i konjem, na kome sam trebao ući u Mostar. Na ovom konju, lijepih oblika, bilo je paradno tursko sedlo vrlo visokog prednjeg i zadnjeg oblučja i kratkih uzengija. […] Prođosmo ˮHadžinsku sofuˮ, velik četvorougaoni kamen koji leži na ulazu u grad (ovdje Mostarci ispraćaju hadžije koji svake godine masovno odlaze u Meku, a ovdje ih i dočekuju na povratku sa njihovog pobožnog putovanja po svetim mjestima). Prođosmo i tursko groblje, u kome primijetih vanredno lijep čempres i jedan neobičan nadgrobni spomenik, nešto poput mauzoleja, što ga je podigao Ali-paša
Prođosmo i red dućana i popesmo se na uzvišenje na kome leži „mostarski grad”, okružen povisokim bedemom sa pašinim ˮdvorcemˮ unutra. Po nečistim drvenim stepenicama, kroz špalir dronjave posluge, provedoše nas kroz prljavo predsoblje, podigoše tešku suknenu zavjesu, koja služe kao vrata u otmenijim turskim kućama, i uvedoše u gostinsku sobu, u kojoj su, u čast Evropejaca, postavili dvije fotelje. […]
[…] Kada smo se vratili iz crkve, morali smo učiniti prvu zvaničnu posjetu paši. Ishak-paša, kao učtiv domaćin Turčin, smatrao se obaveznim da pokuša (možda i neiskreno) da nas u tome spriječi poručujući da će on prvi doći nama. […]
[…] Opisaću jednu takvu večeru, uvjeren da će i čitaocu biti zlo. A kako li je tek bilo nama, koji smo izdržali četiri večere! Tek što je mujezin proučio akšam (dio večeri poslije zalaska sunca), pozvaše nas paši. On nas pozdravi i meni ustupi svoje mjesto (to je izraz uglađenosti kod Turaka). Trpeza je bila sjajno spremljena: srebro i bogat servis, nasred stola vaza sa cvijećem, evropski svijećnjak. Oprasmo ruke i paši donesoše nargile, a svakome od nas dugačak čibuk sa privlačnim ćilibarom mliječne bjeline. Sluga servira malu bocu sa mastikom (veoma jakom mirisnom rakijom). Mi se zahvalismo. Tada paša uze istu takvu bocu, koja je bila pored njega, i umoli nas zamršenim frazama da ga ne prisiljavamo da pije sam. Bili smo pobijeđeni. Nalivaju nam mastiku i mi otpijamo nekoliko kapi. Tada paša naliva sebi čašicu, uzima je u jednu, a čašu vode u drugu ruku i počinje govoriti o svome prijateljstvu i ljubavi prema nama. Potom ispija i rakiju i vodu, zamezeti ukiseljeno povrće ili komad mladog sira s jednog od tanjira, kojih je bilo mnogo pred svakim od nas za trpezom. Sada stade žestoko vući svoju nargilu. Njegovi gosti Turci (svaki put je kod njega večeralo po nekoliko povjerljivih ljudi ili odgovornijih činovnika) slijede njegov primjer: piju, mezete i puštaju oblake dima. Posluga mijenja čibuke. Zameće se i razgovor.
Hvala bogu! Paša je ispio do dna bocu, navršio je određenu mjeru, od koje nikad ne odstupa. Posuđe i lule se sklanjaju i, ako je večera počela, recimo, u 8 sati uveče, čorba se servira tek oko 10 časova. Apetit nam je, poslije pretrpljenih muka, pojačan i jedemo sa slašću zalijevajući jelo gustim, prilično oporim hercegovačkim vinom, naročito serviranim za inovjerce. Paša i ostali Turci ne piju uz jelo ništa sem vode. Poslije čorbe interval: opet se donosi nargila i dodaju lule, razgovor oživljuje, ali paša nije više sentimentalan. Sada je raspoložen za šalu i tu je često nepristojan i prelazi granice u izrazu. Pošto sam ranije opisao tursku trpezu, to sada neću nabrajati jela. Naglašavam samo jedno: kod Ishak-paše, koji ima odličnog kuvara, serviralo se za večeru oko 15 jela. Između jela pušio se duvan, po čemu možete ocijeniti koliko je ovo djelovalo na ukus i koliko je trajala gozba. Prije pola noći ona se nikad nije mogla završiti. Poslije večere paša se pope na divan i tu se ponovo predade razmišljanju i pušenju, a mi, posjedivši još 5 minuta, ustasmo i pođosmo na spavanje.
Related posts
