Sve za sina
William James Stillman (1828. – 1901.) je bio poznati američki novinar, diplomata, istoričar, a i fotograf. Jedno vrijeme je bio američki ambasador u Rimu, a kasnije na Krfu.
Krajem ljeta 1875. godine, u jeku hercegovačkog ustanka, putuje u naše krajeve, prvenstveno kako bi otkrio uzroke i razvoj ustanka i opisao djelovanje ustanika. Tom je prilikom turističko putovanje palo u drugi plan, pa je vrlo malo potencirao opise gradova i prirodnih ljepota. To neminovno utiče ne utisak koji je stekao o Mostaru. Naime u svojoj knjizi „Herzegovina and the late uprising“ (Hercegovina i prošli ustanak), Mostar samo ukratko opisuje, a doimao ga se kao trošna, prljava i zanemarena kasaba.
Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Spustivši se niz dugu padinu u dolinu u čijem se gornjem kraju, u klancu kroz koji protiče Neretva, nalazi Mostar, stižemo u plodnu ravnicu – jer se čitav krajolik u potpunosti mijenja – u kojoj rat nije ostavio traga i u kojoj se ponovo javljaju vinogradi i maslinjaci. Okružena sa svih strana planinama, sivim i golim kao i u drugim dijelovima pokrajine, sa riječicama oivičenim drvećem i veličanstvenim obrisima planina što se gube u daljini i spuštaju ka kotlini, u kojoj leži grad sa svojim tankim i bijelim munarama, ravnica je izgledala kao kakva italijanska oaza u stjenovitoj i sivoj pustoši. Ne sjećam se da sam ikad vidio tako savršeno slikovit grad kao što je Mostar. Planine se zatvaraju oko njega, a brza Neretva, na čije obe strane leži grad, pjenuša se u svom tijesnom koritu. Ravnica se pruža i uzvodno i nizvodno od tjesnaca i okružena je brdima; gornji dio te ravnice, koji smo vidjeli tek kad smo ušli u grad i popeli se na uzvisinu na kojoj leži, bujniji je, plodniji i slikovitiji od donjeg, kroz koji smo prošli. Brojne džamije doprinose ljepoti prirodnog ambijenta, a nad rijekom stoji visok most s jednim lukom koji potiče još od prije turskog vremena. Kule i kapije, mušepci i bazari, prljave i uske ulice pune vojnika i oficira, tovarnih konja i bašibozuka, fesova i turbana – Mostar je, zapravo, sve ono što je i svaki drugi turski grad, ali je bijedan i oronuo iznutra, dok je lijep i slikovit izvana. Kuće su sve neugledne i malene, bazari su puni tričave i jeftine robe, i nemoguće je ne razočarati se velikim kontrastom između spoljnog i unutrašnjeg izgleda grada.
Hanovi su nezamislivo bijedni i prljavi. Mogli smo naći smještaj tek u prizemlju glavnog hana u mjestu, u sobi koja obično služi štalskim momcima. Na podu su se nalazile slamarice koje su posebno radi nas i naše udobnosti prekrili jednim starim i prljavim ćilimom. Sjećajući se svog boravka u ustaničkom logoru, ponio sam sa sobom dosta praška protiv insekata, što je bila dobra mjera predostrožnosti jer i prije nego što sam legao, bio sam u gorem stanju nego kod Ljubibratića.
Pred moj odlazak iz Dubrovnika, jedan me je čovjek, koji je tek stigao iz Mostara, obavijestio da je tamo narod veoma razdražen. Ta vijest, za razliku od većine, nije bila preretjerana. Svuda su se sretala namrgođena lica, na kojima se često naslućivala neizgovorena kletva, namijenjena novim kaurima koji su se probijali kroz gomilu do konzulovog stana. Našli smo engleskog konzula g. Holmesa i sinjor Duranda u prostorijama „Casine“, neke vrste hotela, prljavijeg, ako je to uopšte moguće, od hana, ali s nekom evropskom formalnošću i ružnoćom koja se ne da usporediti sa slikovitom prljavštinom hana.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Related posts
