Sve za sina
Priznati mađarski pisac, političar, a nadasve poznati putopisac János de Asbóth, (1845. – 1911.) pune četiri godine je bio u pratnji ministra financija Benjamina Kállaya, kojemu je na upravljanje bila dodijeljena Bosna i Hercegovina, te je tako proputovao dosta zemalja na Balkanu. Baš na inicijativu Kállaya je počeo zapisivati detalje njihovih putovanja, a sve kako bi bolje upoznali Bosnu i Hercegovinu. U putopisu ˮAn official tour through Bosnia and Herzegovinaˮ (Službeno putovanje Bosnom i Hercegovinom) izdanom 1890. g., navodi spomenike, istoriju i sjećanja iz prošlosti naroda, što spaja sa trenutačnim stanjem zemlje. Nezaobilazni dijelovi su bogatstvo i slikovita priroda zemlje.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Raskošna, južnjačka vegetacija i polja duhana u cvatu prekrivaju cijelu dolinu, no uzaludno pogledom tražimo grad – osim par skladišta municije ne vidimo kuće. Nailazimo na vojne barake i vojnike. Zašto grad nije ovdje izgrađen? Zašto su osnivači grada izbjegli ovu privlačnu poziciju? Sve dok nismo stigli do tačke gdje ravnica prestaje i Podveležje se opasno približava Neretvi, a skoro dodiruje stožasto brdo Hum na suprotnoj obali, i jednom jedinom dugačkom uskom ulicom ušli u Mostar. Zašto ovdje? Iz sljedećeg razloga: jer su Hercegovci oduvijek bili ratnici, čak i dok još nisu bili Hercegovina. I samo nebo zna koje rase su nastanjivale ovu zemlju u predistorijsko doba kada su postavili prvi kamen za ljudsku nastambu. Bili su vojnici, veliki taktičari i stratezi, koji nisu naseljavali ravnice, nego su zauzimali pozicije u uskim klancima, baš kao što su to činili osnivači i stanovnici malenog Vranduka u dolini Bosne, jedino što je ovdje zauzeta daleko važnija pozicija. Naime, svako ko želi putovati od mora dalje unutar zemlje mora proći ovom uskom ulicom, jer bi se u suprotnom morao vucarati po ovim nemogućim stjenovitim vrletima – trgovac natovaren svojim teretom ili okupator sa oružjem u rukama. Nema drugog prolaza ovuda. Ovaj stjenoviti prolaz između Podveležja i Huma, kojim dere Neretva, je jedini prolaz u zemlju iz pravca mora. […] Sa svojom ogromnom dužinom ovo je jedina ulica između Podveležja i Neretve. Jedan red kuća prati granicu stjena koja se uzdižu iz vode, dok je drugi red naslonjen na obod brda. […]
[…] Most je remek-djelo koje posramljuje sve arhitekte svijeta. Naredno predanje i danas postoji među mostarskim muhamedancima: graditelj Rade, koji je bio među ovdašnjim robljem, iskupio je svoju slobodu od Turaka putem ovoga mosta. Most se za vrijeme gradnje stalno rušio sve dok šumska vila iz planina nije dala savjet pa je u temelje ugrađen mladi ljubavni par. […]
[…] Na desnoj obali, malo iznad stijena koja se uzdižu iz riječnog korita su mlinice, kolibe i ruševine oronulih kuća, sve to je zbijeno na uskom prostoru nevjerovatnih, neopisivih, romantičnih oblika i stanja, jedino mogućim na Istoku. Među njima grane šipaka i smokava mašu svojim južnjačkim lišćem, a rječica Radobolja izljeva sebe u Neretvu između kuća odmah tu u podnožju pepeljasto-sivog stošca Huma. Dvadeset jednostavnih kamenih mostića premošćuju ovaj tok. Jedna jedina velika građevina nadvisuje cio ovaj sklop, no, na većoj udaljenosti od obale. To je katolička crkva, vrlo lijepa i velika građevina, s prostranim dvorištem ispred nje i s grbom s dvoglavim austrougarskim orlom na njoj.
Ako je ovaj dio Mostara siromašniji građevinama, u očima to bogato nadomješta bujna vegetacija, bašte pune cvijeća, vinogradi i voćnjaci – osvježavajući prizor u podnožju golog i pustog brda.
Period kada je Mostar osnovan i koje ime je imao u prošlosti je još zagonetka. Mnogo je onih koji su tražili stari Anbdetrium i Bistuas u ovom gradu, međutim, nedavna istraživanja smještaju ove antičke gradove dalje na zapad. Drugi povezuju njegovo ime sa slavonskom riječi ˮmostˮ, a sam grad s ˮpons vetusˮ (stari most latinski). U starim italijanskim dokumentima spominje se kao ˮUmove id est Mosaroˮ i kao Mosarum. Umove ima nekakvu vezu sa zemljom Chlum (humskom). […] Chlum, Hlum i Hum, stoji i ime mostarskog brda. […]
[…] Ljudi imaju više južnjački izgled, njihove sanjalačke oči, njihova gusta sjajna crna kosa, njihove zaobljene figure i pokreti, sve to pokazuje južnjačko. Muslimanska populacija, i muškarci i žene, po svojim nošnjama se ne razlikuju od onih u Bosni, jedino su lica u žena više sakrivena. Veo koji pokriva čak i oči, ovdje nije načinjen od istog mekanog materijala, nego od čvrstog, često i od baršuna. Međutim, među kršćanima, a posebice među pravoslavnima, nošnja je više nalik na crnogorsku, tako da je sličnost neosporna. Ovdašnje žene su lijepe, imaju vitak i gibak stas, njihove skladno isklesane figure. […]
[…] Postoji još razlika. U Mostaru smo susreli europsku civilizaciju. Naš domaćin i njegova ljupka žena Talijanka, ugostili su nas europskom udobnošću i sjajem u njihovoj kući na dva kata, tako da nam se činilo da smo nakon brojnih oskudica na našim putovanjima konačno stigli u raj. Ispod naših prozora svirala je vojna kapela. […]
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
Related posts
