Sve za sina
ˮS gjacima kroz Bosnu – Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku) i Hrvatskuˮ, naziv je putopisne knjige izdate u Tuzli 1901. g., koju je napisao Dragutin Franić, a na osnovu putovanja koje je učinio 1895. s grupom osiječkih učenika. Franić (1864.–1924.), je bio hrvatski profesor, pedagog, publicist, pasionirani planinar i zemljopisni stručni pisac, inače rodom iz Teslina rodnog mjesta Smiljana. Na početku knjige autor piše: “Ako iko, to se mi Hrvati i Srbi možemo s punim pravom ponositi ljepotom svoje domovine. Nigdje valjda na svijetu nije priroda tolikog obilja reznolikosti oblika i podneblja na tako malom prostoru izasula, kao upravo u našim zemljama. Na žalost moramo i preko naše volje istaknuti, da malo ima Hrvata i Srba, koji u istinu poznaju sve ljepote i raznolikosti svoje divne domovine.” U svojoj knjizi ne opisuje stvari i mjesta preopširno, ali ne izostavlja ni jedan važan podatak za grad.
Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Mostar ima, po popisu 1895. g., 14 370 žitelja (bez vojske) i to: 6 946 muslimana, 3 877 pravoslavaca, 3 353 katolika, 164 Jevreja i 30 drugih. Kuće su od kamena, a kamenom su i pokrivene. U dijelu grada koji se zove Podhum je nova katolička crkva, dograđena 7. ožujka 1866. Biskupski dvor se počeo zidati 1846. u Vukodolu i preseli se biskup Barišić iz sela Seonice (jug Duvna polja) u Mostar. Katolici se počeše tada sve više u Mostaru nastanjivati. Primili su ih tadašnji biskup fra Paskal Buconjić i vladika Serafim Perović. Pravoslavna crkva i vladičanski dvor su na uzvišenom pristranku Podveleža, otkuda je pukao daleki vidik preko cijeloga Mostara. Mostarske džamije su na glasu zbog svoje ljepote. Ima ih 33. Najljepša je Karagjoz begova za koju se smatra da je bila crkva sv. Stjepana. […]
[…] Preko starog Mosta se sada može samo pješke jer su podignuta dva nova gvozdena mosta. Hadži Chalfa navodi da je tu bio drveni most, prije dolaska Osmanlija, a počivao je na gvozdenim lancima. Sultan Sulejman je poslao svog prvog neimara da izgradi kameni most, ali se on ne usudi i to obavi neki stolar iz Mostara Rade da bi svoju glavu otkupio (jer je bio sužanj). Sa obje strane mosta bila je podignuta tvrđa ili grad. Desno je bila janjičarska kasarna. Na ulazu su stajale falake, kojima su mučeni neposlušni janjičari i kaurska tvrdoglava raja. Falake su suhi kolac postavljen na 2 grede, na kolcu je svezan kaiš kojim se vežu noge krivca. Obješenim nogama u vis, glavom strmoglavce. Potom su slijedile batine i druge muke, kao suha slama za kađenje i dr. Od staroga mosta uz lijevu stranu Neretve, sve do Čaršije naredalo se do 500 dućana. Trgovina je ne samo sa okolinom već i Dubrovnikom i Trstom. Tu su i konzulati: austrijski, ruski i francuski.
Kad se podigla u X st. kneževina Hum ili Zahumlje, spominju se gradovi Hum i Buna. Buna na utoci Bune u Neretvu, a Hum je navodno današnji Mostar. Ravenski zemljopisac spominje grad “Umone (Humone) id est Musaro”, po tome je nosio i ime Musarum. Šuma u okolici malo ima jer ih Rimljani i Mlečani isjekoše. Pod Podveležjem osnovana je vinogradarska i voćarska stanica. Tu su i veliki vinogradi i podrumi braće Jelačića. Idući k izvoru Bune vide se gomile poredane po polju uz cestu. Buna izvire kod Blagaja i teče kroz ruševine slavnoga grada Blagaja koji je bio glavni grad Humske zemlje, kada se obitelj Hranića ili Kosača od bosanske kraljevine otrgla i sklonila pod okrilje njemačkog cara 1440. Stjepan Vukčić Kosača dobi 1448. od njemačkog cara naslov ˮhercegˮ, po čemu se onda i zemlja prozva Hercegovina. Pod tom hridinom je tekija (samostan) u kojoj se čuvaju mrtvi ostaci muslimanskog sveca Sali Sartuka i njegova sluge Ačik baše. U tekiji se vidi na jednome zidu pribijen mač i buzdovan, kojim je pokojnik, što tu počiva, preganjao na pravovjerje nevjernike. U kućici uz tekiju stanuje hodža. Prije 400 godina (od 1895), pripovjedao je hoža, živio je tu Sali Sartuk, koji je došavši iz Misira (Egipta) mnoge preveo na islam i to ne samo riječima i čudesima nego i mačem i buzdovanom. Grob mu je prekirven ćilimom. Porodica svetog pokojika živi još i tada u Africi, a otuda potiče i sam tadašnji hodža, koji čuva taj grob. Pobožni muslimani tu dolaze na zavjet ovome grobu. Na brdu nad pećinom je bio Stjepan grad.
Pripovijedalo se da je neki čoban na nevesinjskom polju bacao u ponor Zalomke rijeke ovce jednoga bega i da ih je voda iznosila njegovu ocu, mlinaru na izvoru Bune. Kad je beg za to dočuo, odrubi čobanu glavu, baci ga u ponor, a jadni otac mjesto ovce uhvati lješinu svoga sina. Po tome bi se moglo odrediti odakle dolazi ponornica Buna. Stjepan grad, iznad vrela Bune je podigao herceg Stjepan Vukčić, glavar obitelji Kosačića. Njegov sin Vladislav se sa bratom Vlatkom sklonio u Dubrovnik, a njihova najmlađeg brata Stjepana posla herceg Stjepan sultanu za taoca. On se poturči i dobi ime Ahmet Hercegović. Po smrti sultana Fatiha postade beglerbeg od Anatolije, a nakon nekoliko pobjeda u ratu posta velikim vezirom. Preminuo je 1518.
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
Related posts
