Sve za sina
Lovac po profesiji i opredjeljenju Robert Dunkin, poznatiji u književnim i lovačkim krugovima kao Snaffle (konjski đem – dio uzde koji se stavlja konju u gubicu, žvale), skupa sa svojom suprugom (također lovkinja), obilaze Dalmaciju i Hercegovinu i doživljaje iz tih zemalja pretače u zanimljivu putopisnu knjigu ˮIn the land of boraˮ (U zemlji bure). Po Hercegovini putuju koristeći sve moguće načine – pješke, jašući konja, kočijama i vlakom. Knjigu piše isključivo pod svojim šatorom koji je tada imao najnoviju kamp opremu, i time opravdava sve nedosljednosti iz štiva.
Ovdje navodimo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Izgleda neobično doći u jedan turski grad — a Mostar je svakako to, jer muhamedansko stanovništvo brojem nadmašuje ostalo — i ponovo ući u civilizaciju, ali to je upravo ono što nam se desilo. Samo nas je odlučan zahtjev da pokažemo pasoše na izlazu iz stanice podsjetio da smo pod vojnom okupacijom, a zatim smo ušli u hotelski omnibus i odvezli se. Zacijelo ni najmaštovitiji romansijer ne bi mogao zamisliti tako čudnu mješavinu kakvu predstavljaju veći gradovi ovih pokrajina pod austrijskom upravom. Hoteli su bečkog stila, iako ne i komfora, dok su glavne radnje gotovo jednake onima u našim engleskim provincijskim gradovima. Ulice su čiste i dobro održavane, a higijenski uvjeti izvrsni. A onda, na svakom uglu ima džamija, muhamedansko groblje ili — što jednog Anglo-Indijca još više podsjeća na kuću — pravi istočnjački bazar. Mješavina nošnji i odjeće je podjednako neobična. Bečki kicoš sa zanimanjem zagleda bezoblično tursko ženskinje, bosanski konjanici u crvenim čakširama pozdravljaju dotjerane mađarske Jäger oficire; a tipično njemačke Mädchen idu u školu u pratnji srpskih služavki u dimijama. Službeno, svi govorimo njemački u Mostaru, ali jezici kao u Babilonu, od kojih se jedino ne čuje turski, dopiru do uha sa svih strana. Svaka od pokrajina mnogojezične Austrije dobro je zastupiljena u ovom gradiću.
Okrenimo se sad samom gradu. Položaj mu je slikovit, a bio bi i ljepši da nije golih brda koja ga okružuju. Neretva teče između i preko tamnih stijena, a niže grada brda se toliko približavaju rijeci, da gotovo obrazuju klanac. Dalje ka sjeverozapadu predio se širi u vedru ravnicu s poljima zasijanim kukuruzom i vinogradima, ali isto tako okruženu golim brdima. Grad se nalazi na lijevoj obali rijeke koja krivuda između zbijenih kuća i prolazi pored stalnih vojnih logora na oba kraja grada. Niske turske kuće pokrivene kamenom pločom i munare neobično odudaraju od ogromnih kuća pokrivenih crvenim crijepom i sagrađenih u stambene i službene svrhe od okupacije. Predgrađa na drugoj obali rijeke naseljena su uglavnom domaćim življem, a brojni vrtovi u njemu pravi su užitak za oko.[…]
[…] Ako je Mostar slabašno snabdjeven objektima antičke ili slikovite vrijednosti, onda možemo reći da ima mnogo jedinstvenih objekata vrijednih posjeta. Takve su razne škole, iznad svih, ona koja služi unapređenje vinogradarstva, hortikulture, šumarstva i uzgoja stoke. […]
[…] Još jedan objekt je vrijedan posjeta, a to je velika tvorica duhana. Tu vas korak po korak provode kroz pogone.
Iza dvokrilnih vrata stoji vaga za mjerenje sirovina. Neobično odjeveni seljaci rastovaruju svoje tegleće ponije na ulaznim vratima. Svaka bala se zatim odvojeno važe i uzimaju se uzorci iz svake od stručnjaka koji ih zatim klasificiraju u lotove kao što su prva, druga ili treća kvaliteta. Sljedeći službenik upravlja strojem s kojim odnosi bale u skladište straga. Zatim kada dođe vrijeme prenose se bale u posebne prostorije, gdje posebno obučene žene sortiraju svaki list duhana i ubacuju ih u velike sanduke označene s ˮlijepˮ, ˮodličanˮ i tako dalje. Nakon sušenja duhan se odnosi do mašine za rezanje svake kvalitete ponaosob. Duhan je nakon toga spreman za pakiranje. Od većine ovog rezanog duhana djevojke prave cigarete. Proces nije isti onakav kakvog mi poznajemo, jer se ovdje radi s već smotanim cigaret papirom u kojega se duhan gura iz cilindara. Druga grupa djevojaka reže krajeve i cigareta je gotova. Zatim se pakiraju u kutije. Hercegovačke cigarete se u pravilu prave s piskom za usta. Ovdje ne izrađuju cigare.
Duhan, koji se prodaje kao takav, djevojke također pakiraju u kutije. Najfiniji (flor) se posebnim češljevima ručno vadi, vezuje onaj koji je istog kvaliteta i zatim pakira u tanke kutije. Naravno da je ova kvaliteta vrlo skupa. […]
[…] Većina stanovnika Mostara su Turci ili, da se tačnije izrazim, muslimani, jer je religija jedina razlika između bosanskohercegovačkih muslimana i kršćana. U odjeći, pa čak i u jeziku, nema razlike između njih i njihovih kršćanskih susjeda. Doduše, svi oni imaju posebnu nošnju, ali samo za svečane prilike i po pravilu razlikuju se samo po tome što Muslimani briju glavu. Vjerovatno je tek u ovom vijeku kršćanima dozvoljeno da uopće žive u gradovima; u svakom slučaju, zemlju nisu mogli posjedovati do vremena Omer-paše. On je mnogo popravio njihov položaj, i, mada ih je razoružao, bez razlike je strijeljao svakog Turčina koji bi ubio kršćanina, Što je prije toga vremena smatrano kao sasvim beznačajna stvar, baš kao što je i danas u Jermeniji.
Bosanski Muslimani su beskrajno mnogo strožiji i pogledu vjerskih dužnosti i običaja nego Turci u Carigradu. To se najbolje može uočiti u odjeći žena. Čitalac se sjeća da su prije nekoliko godina vjerske vlasti u Carigradu izdale proglas u kojem skreću pažnju na uobičajeni nemar u tom gradu prema Poslanikovim izričitim nalozima u pogledu odijevanja žena. Ovdje je to sasvim drugačije; prozirni velovi i pariške haljine su nepoznata stvar. Ne samo da žene nose lijep platneni zar (jašmak) nego i mnogo čvršći na leđima. Ovaj komad odjeće ima visoku, krutu kragnu, koja se, međutim, ne nosi oko vrata, već preko glave. Sve žene se podjednako pridržavaju nošenja bezobličnog ogrtača i visokih žutih čizmica, u kojima vuku noge, tako da prolaznik ne može pogoditi da li gleda u djevojku ili staru babu. Muškarci su naočiti, aktivni, inteligentnog izgleda i čini se da su izuzetno revnosni u vršenju svojih vjerskih dužnosti.
Muhamedanski seljak je, naravno, sasvim drugačiji, a seoske žene ne pokrivaju lice, mada nose maramu na glavi, spremne da je navuku preko usta ako naiđe neki zapadnjak […]. Seljaci svih vjera nose fes ili čalmu. Žene se oblače samo u bijelo domaće platno; suknja je obično pričvršćena pozadi, tako da se vide hlače. U svečanim prilikama one nose dosta nakita, koji je u Engleskoj poznat kao nakit bugarskog tipa, i ukrase na glavi, uglavnom od starog zlata i dukata. Gradske žene nose široke dimije i dolamice, često potpuno prekrivene zlatnim vezom. Kape su im isto tako izrađene.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
Related posts
