Sve za sina
Frances Kinsley se 1881. g. udala za Charlesa Hutchisona, kasnije prvog direktora Prve nacionalne banke Chicago. Odlučili su, skupa s nekim članovima svoje obitelji, obići automobilom Dalmaciju, Crnu Goru, Hercegovinu, Bosnu i Hrvatsku. Krenuli su iz Pariza, preko Trsta i Dalmacije, stigli u naše krajeve, a 8. maja 1908. društvo je ostalo tri dana u Mostaru. Kako su uspjeli u ono doba automobilom preći toliku razdaljinu, s kojim problemima su se sve suočavali, kako su nabavljali gorivo, otkud nabavljali tada vrlo rijetke mape, kako savladavali uske i neprohodne ceste, opisali su u svojoj putopisnoj knjizi ˮMotoring in the Balkanˮ (S automobilom po Balkanu), izdatu 1910. g.. Stil pisanja ovog putopisa se približava nekoj romansiranoj priči, s dosta dijaloga, razmišljanja. Francis zamjećuje mnoge detalje koje muškom oku bježe, stoga je užitak proputovati Mostarom prije više od stotinu godina.
Ovdje ćemo se osvrnuti samo na dio zanimljiv nama, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Veoma nas je iznenadilo da smo u Mostaru naišli na udoban moderan hotel smješten na samoj obali rijeke Neretve. S prozora hotela koji su okrenuti k istoku pruža se predivan pogled na sjenoviti park, a naši obroci su posluživani na otvorenoj terasi. […]
[…] ˮČitao sam u nekim knjigama da je Mostar glavni grad Hercegovineˮ, reče Entuzijast (Francis je u svojoj knjizi nadjenula imena prema karakteristikama pojedinih osoba koja su im činili društvo, pa tako imamo Entuzijastu, Nježnu Gospođu, Vođu, Opreznu i druge). ˮUistinu je najveći grad u kojem smo bili nakon Trsta, uz izuzetak Splita. Veličina ih ne čini privlačnima. Mora da su ublizu sagrađeni jer mi se ne čini da zauzimaju mnogo površineˮ
Upravo tada stigosmo na most i nesvjesno zastasmo kako bismo uživali u slici. Uopće nisam u stanju opisati veličanstveni luk, koji izgleda kao da se živo biće proteže s obale na obalu ponad vode koja se pjeni. Čujem riječi koje netko izgovara: ˮŠezdeset stopa je do površine vode; ima raspon od stotinu stopa, dok Rialto u Veneciji ima raspon od svega sedamdesetičetiriˮ. Brojke mi ništa ne znače, mene doseže pastelna boja i prastare kule stražare; mahovinom obrastao zid od tvrđave i kretanje, šarena gomila, no iznad svega drugoga oduševljava me ova prekrasna savršenost svega. Arapski natpis na mostu ˮKudret Kemeriˮ—što znači, ˮluk svemogućeg Bogaˮ.
U sebi sam uzviknula ˮvowˮ, ˮovo je mjesto kamo želim doći u rano jutro i tu bih mogla ostati satima uživajući. Budući da se kamena klupa proteže čitavom dužinom luka, dok se ja budem odmarala na njoj ljudi bi u svojim dnevnim zadacima užurbano prolazili mimo mene tamo-amoˮ.
Penjući se uzbrdicom mosta k njegovom centru pogledavamo dolje u zelenu vodu koja juri između stijenovite obale, a zatim podižemo pogled prema gradu na drugoj strani. ˮJedanaest, dvanaest, trinaestˮ, glas pored mene broji, i ja odgovaram: ˮDa, može se s ovog mjesta izbrojati trinaest minaretaˮ. Izbrojala sam ih sve. ˮKako li su samo simbolične – te vitke kule s balkonima koje su upravljene nebu.
ˮKako su divna stara stabla kraj ovih zelenih kupola džamije odmah ponad rijeke! Pitam se da li bi ih mogli promotriti iz blizine.ˮ
ˮMožda su u nekom privatnom vrtuˮ, natuknu Oprezni. No, mi smo već hitali preko mosta i spuštali se niz uzanu uličicu iz bazara, željno tražeći put do njih. Ispred suncem obasjanog prolaza, oklijevali smo samo tren, kada se jedna čučeća figura s dugom lulom uspravila i bez riječi nas povela po kamenom popločanom puteljku između tunela od kamenih zidova. Ugledasmo fontanu s tekućom vodom i krovom iznad koji ju štiti, kao i razgranate zelene grane i široki, nadsvođeni ulaz u džamiju. Tu se čovjek zaustavi, nama ženama bijaše ulaz zabranjen, te skidajući cipele, izrecitira, kao formulu, svoje objašnjenje od nekoliko njemčakih riječi koje je poznavao:— ˮMehmed pašina džamija, prva u Mostaru, četiristo godina stara, a ono je Mecca — Muhamedovo ime, — tamo stoji propovjednik, a ovo, pokazujući na uzane zavojite stube, vodi na minaret. ˮJa sam mujezinˮ, ponosno dodade. Bogati tepisi, prigušeno svjetlo, siluete s prekriženim nogama koje uče Kur`an ispod niskih prozora, stoljetni zidovi i maurske rešetke, činile su izvanrednu sliku.
Okrenuli smo se i došetali do šarmantnog trijema za odmor uživajući u smirujućoj sceni. Između njišućih grana velikog stabla vidi se Neretva kako vijuga među stijenama i prekrasna brda. Preko visokog luka Starog mosta kreće se povorka dražesno odjevenih likova, tako čudna, tako mistična! Sanjamo li ili se obistunjuju bajke iz Hiljadu i jedne arapske noći?
Vraćajući se natrag prema našem boravištu, kroz tihi zrak se uzdigao neobičan ptičji pjev. Uzdrhtalo sam pogledala prema gore. ˮDa, to je slavujˮ, odgovori moje englesko društvance na moje neizrečeno pitanje. ˮOvdje pjevaju neprestnao, posvuda, čak i iz grmlja neposredno kraj željezničke prugeˮ.
Po kalendaru je bio deveti maj, no zrak je kao u julu; uzalud se gleda u nebo za pokojim tananim oblačićem na blistavom nebu. Lanac brda oštro reže nebo, njegove strme litice pod kutom prave sjene, ružičaste, svjetloljubičaste i zelene. […] Promiče žena u dimijama vodeći djetešce za ruku i balansirajući tablu na glavi na kojoj stoje dvije vekne nepečenog kruha. Da li ide u javnu pekaru? Kombinacija dimija, kockaste pregače i natovarene glave je na neki zabavan način nepodudarajuće, no, čak i katolkinje nose ovu muškobasnjastu odjeću. Nedjeljom je ona od crne svile, bogata, široka i dugačka. Smiješno je gledati napore ovih svečanih gospođa da ih odignu od prašnjave ceste dok njome hodaju. Međutim, modni kostim koje nose mostarske Turkinje za van, toliko je slikovito opisao major Henderson u svojoj sjajnoj knjizi o Balkanu da meni ne preostaje ništa drugo nego da prepišem njegove riječi:
ˮZamislite si dugi, veoma debeo tamnoplavi ogrtač, vrlo sličan onome kojega nosi g. Thomas Atkins, jedino što je ovaj opremljen ogromnom kragnom koja stoji uspravljeno gotovo stopu u vis. Ova nošnja je u potpunosti prebačena preko žene koja ju nosi te je tako njome cijela omotana skupa s glavom, kopčom je pričvršćena ispod grla, odmah ispod nosa, ostavljajući krutu kragnu isturenom naprijed, kao ogroman kljun. Jedino je ostavljen prorez za oči koji se prekriva maskom od tankog muslina. Ovaj plašt-kabanica je čvrsto zakopčan sve do dna s tim da su rukavi pričvršćeni na leđima i slobodno se njišu, baš kao neka zakržljala krila. Takav kostim kompletiraju ogromne crne ili svjetložute nezgrapne i labave čizmeˮ. […]
[…] Turistički gledano, Mostar nema puno znamenitosti, ali ima divnih prizora, živućih u svako doba, a i nošnja je mnogo raznolikija i privlačnija, nego u Dalmaciji, što puno govori. Istočnjački karakter građevina također stvara odgovarajuću podlogu, a blještava bijela svjetlost podsjeća na onu u Kairu i na Istoku.
Na bazaru, u ulicama s visokim zidovima, kraj džamija, na polukružnom mostu – skupljaju se po danu ljudi, žene i djeca u šarenim grupama. Međutim, nezaboravan doživljaj izaziva nedjeljna misa u franjevačkoj crkvi. Vojnici u svojim kaki i crvenim fesovima tvore čudnu zbrku boja; seljaci s veselo vezenim prslucima preko čistih bijelih košulja, u širokim vrećastim hlačama, s bijelim vunenim dokoljenicama, u opankama i crvenim fesovima; u bijelo ogrnute žene s maramama, ispod kojih vire nanizane niske dukata, sve stojeće, klanjajuće ili klečeće istočasno, ostavljaju kako snažan i upečatljiv dojam tako i veoma slikovit. Ništa manje dojmljiva je scena izlaska iz crkve kada vjernici nahrupe van na svjetlost pa se skupljaju ispod sjenovitih krošnji na bijeloj ulici i veselo ćaskaju u grupicama.
Nemaju nikakva straha od kamere, i mada su ljudi ugodni, Turci, čak i muškarci, klimaju glavama nijemo odbijajući kada se ovakva tema načne. ˮKakav je to odvratan ovičaj bojiti kosu kanom u cigla crvenuˮ, komentirala je Nježna Gospođa kada je kraj nas prošla djevojka u dimijama tako obojena. ˮMislite li da ova medalja što visi s kape na čelu djevojke služi kao amajlija protiv urokljivih očiju, je li samo ukras ili je možda na njemu izgravirano njeno ime u slučaju da se izgubi?ˮ Međutim, našu pozornost je tada odvukao zvuk glazbe. ˮIskreno mislim da su to gusleˮ, uzbuđeno sam izjavila, ˮmožemo li otići onamo i vidjeti?
Posmatrajući s razumne udaljenosti, uočili smo starog muzikanta kako gudi po nacionalnom bendžu kao i kolo koje se vilo na ulici; ali, avaj! — ova grupa Srba su to činili tako što su odbacili svoju narodnu nošnju i odjenuli obična gradska odijela. […]
[…] U subotu je u parku ispred hotela svirala vojna glazba od 7,30 popodne do ponoći. Sva gradska moda u posljednjim venecijanskim toaletama je zauzela brojne stolove osvjetljene lanternama. S našeg balkona pogled je bio kao na pozornicu. Ništa manje spektakularnosti trenutku nisu oduzimale ni sjajne vojne uniforme. Zadnje čega se sjećam te večeri je bio veseli smijeh i ugodan žamor mnogih glasova koji se razaznavao između tonova valcera koje je svirala vojna kapela.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
Related posts
