Sve za sina
Nijemac, rođen u Češkoj 1876. g., Robert Michel, uveliko je doprinio popularizaciji Bosne i Hercegovine u Europi onog vremena. Bio je književnik s činom natporučnika u k.u.k. vojsci. Mostar je posjetio dva put – prvi put 1898., kada je službovao u našem gradu i drugi put od 1907. – 1909., kao već afirmirani književnik s brojnim novelama, romanima i dramama iza sebe. Pisac koji je dotad bio izuzetno popularan, iza 1945. g. pada u zaborav. Njegovo djelo ˮMostarˮ predstavlja neizmjerno bogatsvo istorijske baštine, jer je u njemu izuzetno detaljno predstavio Mostar, ljude i običaje kakvi su bili na početku dvadesetog stoljeća u izvornom obliku. Umro je u Beču 1957. g.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak iz knjige u prevodu dr. Branka Šantića, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Osim toga, u gradu ima mnoštvo muslimanskih harema. Raj upokojenih Muslimana sastoji se od devet katova u kojima se nebeske radosti na izniman način sve više i više povećavaju. Svaki kat sličan je beskrajnoj bašči sa čudotvornom rijekom i divnim potocima. Tu najraznovrsnije voćke nose uvijek plodove, da slađih čovjek ni poželjeti ne može. Kuće su od čistog zlata i srebra u kojima ni jedna želja ne ostaje neispunjena. Tijelo i duša nalaze tamo u najpunijoj mjeri svaku željenu nagradu.
Za svoje mrtve muslimani Mostara imaju također uređene male rajeve za posljednji ovozemaljski boravak. Njihovi haremi oduševljavaju oči više nego najljupkije bašče.
Nije teško otkriti tajnu njihove ljepote. Mrtvi se pokapaju i dobijaju svoje bašluke, sva druga briga prepušta se prirodi. A priroda gotovo uvijek uspijeva da od ljudskih djela koja se predaju njoj tvori čuda od ljepote.
Svaki mezar ima dva vitka grobna kamena, jedan viši povrh glave i jedan niži povrh nogu. Veći nosi turskim jezikom uklesano ime mrtvog, ime oca i podatke o danu smrti. Ako je bašluk namijenjen muškarcu, na gornjem kraju nosi jedan veliki turban ili neko drugo simboličko proširenje. Bašluci žena završavaju se jednim jednostavnim šiljkom.
Graditelji džamija i mnogi drugi zaslužni ljudi dobijaju za posljednje prebivalište jedan mali mauzolej zvani turbe. Ova turbeta su nadsvodjena lijepim kupolama na vitkim stubovima. U Mostaru se ovakva turbeta mogu naći u nekoliko harema.
U nekim od turbeta leže zaslužni vjernici ˮdobriˮ (muslimani imaju i poslanika u smislu kršćanskih religija). Njihov najveći, ali i posljednji poslanik bio je Muhamed. Ovaj je došao tek iza poslanika: Adema (Adama), Ibrahima (Abrahama), Muse (Mojsija), Dauda (Davida) i Isa pejgambera (Isusa). Poslije najvećeg poslanika Muhameda, na zemlji su se pojavili samo istaknuti sljedbenici prorokovi. To su bili ljudi sa raznim božanskim osobinama. Takav jedan vjernik – ˮdobriˮ, leži u turbetu harema Čejvan-ćehajine džamije. Priča kaže o njemu ovako: kad je jednom u XVIII vijeku doprla vijest do Mostara o upadu Austrijanaca u Bosnu, on je upravo sjedio u jednom dućanu na Velikoj tepi i brijao se. Napola obrijan, izleti on na ulicu i žestoko zamahnu više puta svojim štapom kroz zrak, tražeći osvetu Muhamedovu protiv Austrijanaca. Iza toga iščezne bez traga. No u isto vrijeme ove zamahe štapom osjetiše Austrijanci kao udarce mačem sve do Banja Luke. Vidjeli su ga poslije dugo vremena na jednom brdu kod Mostara – svoju vlastitu odsječenu glavu nosio je pod pazuhom. Sišao je u grad i kod džamije Čejvan-ćehajine iščezao u zemlju. Na ovom mjestu podignuto mu je turbe.
Grobovi – mezari nisu poredani pravilno kao na evropskim grobljima. Bašluci se podižu samo toliko daleko od ruba groba da između njih i groba ostane komad tvrde zemlje, da ih slijeganje zemlje u grob ne povuče sa sobom. Ukoliko su bašluci veći utoliko mora biti veće odstojanje od groba. Ipak, većina bašluka nagne se na stranu. Mnogi utonu sasvim duboko, a mnogi, čak, leže poprijeko na travi. Nikakav put ne vodi između grobova, nema nikakvog cvijeća, nikakvog ukrasnog busa koji je ljudska ruka zasadila. Pa, ipak, ni najbrižljiviji vrtlar ne bi ljupkije okitio groblje, ni najiskreniji umjetnik ne bi mogao stvoriti bolju harmoniju od ove što tu postoji. Nepravilni, čedno lijepi bašluci obrasli su gustim žbunjem divljih ruža, crnog gloga i svakojakih puzavica. Tu i tamo vidi se grupa velikih bašluka, čvrsto obavijenih divljim bršljanom, kao da se dugo godina trudio da poveže spomenike onih koji oplođuju njegovo korijenje, u čvrst struk. Mjestimično samo visoka trava pokriva hrapavo tle i sjajni cvjetovi dopiru do turbana nakrivljenih bašluka.
Tako raznolika i osobena je ljepota pojedinih harema. Svaki harem opet ima u svojim raznim dijelovima takvu raznoliku draž da je to teško opisati riječima.
Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada. Od divne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, i od kuća na Neretvi do padina Podveležja. Na sjevernom izlazu na glavnoj ulici kod mahale Fatima-kadune, prostire se jedan veliki harem, mjestimično zasut odronom sa brda stolac. Na ovim grobljima sahranjuje se još i sada. Ipak, na njima ima tako skrovitih mjesta kao da nikada ljudska noga nije stupila na sveto tlo. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste. Gotovo svaka džamija u gradu ima tako po jednu sablasnu bašču mrtvih u svojim zidovima. Potpuno su bajkoviti ovi mali rajevi, kad u njima ima još i stabala, čije krošnje ih obavijaju u tajanstvenu tamu. Jedan dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije. Samo ono visoko stablo, zakovrljeno bršljanom do najtanjih krajeva grana, daje nezaboravnu sliku. Vrlo je značajan i harem Lafine džamije. Nema u njemu nikakvih žbunjeva osim nekoliko vitkih stabala. Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan smjestio je najčudniji nakit. I pod širokim krunama starih oraha u haremu kod Dvizac džamije (Baba Beširove džamije) žbunje je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove.
I kako nam čudno izgleda pogreb jednog muslimana, to žurno brisanje tragova ljudskog postojanja. Tijelo umrlog se zamata u platno, nosi na jednoj jednostavnoj nosiljci (tabut). Nadmetanje, kojim se uvijek novi vjernici tiskaju da bi za nekoliko koraka na vlastitu ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu. Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog, oprašta se 40 grijeha. Uopće od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u grob, prođe samo nekoliko sati. Štaviše, žuri se najradije takvim tempom da se umrli sahrani već jedan sat iza posljednjeg daha. Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još savijati i na taj način može se pokopati i u sjedećem stavu. Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos, čeka se sve dok se potreban novac ne sakupi. Inače se onaj koji premine uveče, pokopa rano sljedećeg jutra, a koji umre prije podne, najkasnije po podne. U međuvremenu drže se pogrebne molitve i umrlog se pere, jer vjernik ni poslije smrti ne smije nečist stupiti pred Boga. I prije nego povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu.
Pred haremom tabut se metne na zemlju tako da lice umrlog bude okrenuto prema Meki. Tad hodža obavi posljednju molitvu: po jednu u slavu Boga i Proroka i jednu kratku molitvu za umrlog. Tada svi posljednji put s jednom kratkom izrekom pozdrave i pogrebni čin je završen. Na to hodža pita prisutne, da li je umrli u životu bio dobar čovjek. Jednoglasno «da» je odgovor. Pa i za najvećeg zlikovca rekne se u ovom času da je dobar, jer kome se prešute grijesi tome će Bog zaboraviti. Četiri čovjeka tada ponesu tabut do kabura (groba). Dva najbliža srodnika umrlog sađu u grob i preuzmu tabut kojeg glavom okrenutom prema Meki polažu u grob. Da odronjavanjem zemlje umrli ne bi bio oštećen, tabut se prekriva malim daščicama. Svi na sahrani sudjeluju u zasipanju groba zemljom i lopatama. Pošto se zajednički izgovori i posljednja molitva, groblje se napušta. Samo hodža ostaje kod groba da za umrlog prouči još jednu molitvu. Čim se ožalošćeni raziđu, dođu dva anđela da traže naplatu od umrlog za sve što je činio i radio za života na zemlji. Prva tri pitanja su uvijek ista. Za ova pitanja hodža dovikuje mrtvacu glasno jasan odgovor.
-Ko je tvoj bog?
-Moj bog je Allah!
-Koje je tvoje sveto mjesto?
-Moje sveto mjesto je Meka!
-Ko je tvoj prorok?
-Moj prorok je Muhamed!
Ali dalje pitanje može čuti samo preminuli i niko mu više ne može pri odgovoru pomoći. Poslije ovog ispitivanja anđeli po zapovijedi Boga preuzimaju dušu umrlog i odnose je. Ako je umrli bio istinski pravovjernik i uvijek izvršavao zapovijedi Muhamedove doći će potom u raj. Grob iskopan u zemlji je širok kako tijelo umrlog ne bi bilo stiješnjeno i da se održava do sudnjeg dana. Međutim, ako umrli nije bio dobar musliman, nije brinuo o zakonima vjere, anđeli ga odnose do pakla i bacaju u onaj odjeljak u koji prema svom teretu grijeha pripada. Oko tijela jednog ovakovog griješnika stisnu se čvrsto zidovi groba i potpuno ga zgnječe da ni kost od njega ne ostane.
U pogrebnoj povorci i pri pokapanju umrlog u grob žene nikada ne sudjeluju. Sve je vrlo ozbiljno i mirno. Ne nariče se i ne plače se nikad, jer bi naricanje moglo umrlom škoditi pred Bogom. Ko poslije muka zemaljskog života zaslužuje raj, nema razloga za tugovanje, a glasno plakanje ne bi bilo ništa drugo nego dokaz da postoji razlog da se za sudbinu duše umrlog plaši.
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
Related posts
