Sve za sina
Ernest Cliford Peixotto (1869-1940) bio je američki umjetnik, ilustrator i autor, poznat po svojim muralima, putopisima, i umjetničkim djelima, koja je redovno objavljivao u časopisu Scribner.
Rođen je 1869. godine u San Francisku, kao jedno od petoro djece u sefardskoj familiji. Studirao je umjetnost na Mark Hopkins institutu za umjetnost, gdje ga je Emil Carlsen ohrabrio da ode u Pariz. Tamo odlazi 1888. godine i upoznaje se s brojnim umjetnicima onog vremena. Nakon šest godina vraća se u San Francisco, a potom u New York, gdje se pridružio ekipi iz magazina Scriber. 1897. godine oženio je slikarku Mary Glascock Hutchinson, a dvije godina kasnije par se vraća u Pariz, odakle putuju po Evropi i skice s putovanja šalju za objavljivanje u časopisu Scribner. Njegove skice iz perioda njihovog boravka u Evropi objavio je u nekoliko knjiga, a u knjizi “By Italian Seas” objavio je ilustracije: “Mostar from the Neretva”, “A corner of the Mrket”, “The Shops”, “The Saric Mosque”, “A Mosque Entrance”, uz tekst njegove supruge Mary H. Peixotto, iz septembra 1902. godine
Tokom Prvog svjetskog rata bio je oficir u vojsci SAD, radio kao direktor odjela za slikarstvo i bio jedan od osam službenih umjenika vezanih za ekspedicione snage, čiji je zadatak bio da naprave vizuelni zapis događaja na frontu. Nakon rata ostaje u Francuskoj na raznim dužnostima do povratka u SAD, gdje je bio predsjednik udruženja mural slikara, sve do smrti 1940. godine.
Donosimo zanimljiv tekst njegove supruge iz već gore spomenute knjige u kojem ona s mnogo dara za zapažanje sitnih detalja opisuje njihov boravak u našem gradu. Donosimo i crtežiz iste knjige koja je toliko vjerodostojna da je mnogi miješaju s fotografijom Mostara. Cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Ogroman parobrod u vlasništvu austrijskog Lloyda, kao da je bio naša osobna jahta. Uživali smo u njenoj palubi-šetalištu, inače rezerviranoj za dva stara Turčina, bogate trgovce iz Mostara, koji se nikad nisu micali s izabrane točke odmah iza brodskog dimnjaka. Tu su oni čučali na malom ćilimu iz Smirne iz dana u dan, pokatkad kunjajući, ali mnogo češće meljući kafu u tankom mesinganom mlinu, koju bi kasnije uskuhavali na lampi na alkohol. Sa zanimanjem smo ih posmatrali svakodnevno , jer smo ih smatrali kao unaprijed ponuđen doživljaj kojeg smo si postavili u zadatak.
Slatki dani iz snova su nam se privodili kraju. Dolaskom noći, horde Turaka su se žurno iskrcavali s ono malo ručnog prtljaga. Mladi div u turbanu je iznio naše torbe, a mi smo se požurili prema vlaku koji nas je čekao i koji nas je trebao ponijeti u unutrašnjost Hercegovine.
Mrkli mrak je pao, a kiša je škropila po prozorskim staklima. Obavijala nas je crna noć bez zvijezda, izuzev za vrijeme dugih čekanja na stanicama, otkrivajući u odbljescima lanterni poneki crveni fes ili bijeli kaftan. No, konačno se ukazala lelujava svjetlost koja se odražavala u rijeci i mi smo stigli u Mostar.
Iz drmusajućih kočija se nije moglo vidjeti baš ništa osim niskih kuća s povremenim odbljeskom iza rešetkastih prozora. Trepereće uljne lampe su visjele ponad vrata prodavaonica ili obješene na postolja boje kestena, promicala su tijela omotana u bijelo, u fesu ili u ogromnim hlačama.
Sljedeći dan po svanuću, otvorismo prozorske kapke. Kule na visokim brdima svuda oko nas, sredinom obrubljena terasama vinograda, crvenkastosmeđim i zlatnim; maslinici koji se propinju padinama ne bi li dosegle vinograde, a među zelenilom tuce vitkih minareta, nalik strijelama, propinjući se iz niza kamenom popločanih kuća. U podnožju svega huči pjenušava voda Neretve. Blizu nas je bučna rijeka presvođena mostom koji leprša među užurbanom orijentalnom vrevom i koja pravi mjesta trgovačkim ulicama. Oko nas Bošnjaci, kao Arapi ili Andalužani, opkoračuju ramena svojih mula ili ponija, odjeveni kao srpski brđani u bijele kosmate ogrtače i dokoljenice; mlade djevojke iz Ljubuškog u koketnim prslucima i crvenim fesovima, u dimijama od bogate svile boje trešnje ili svjetloljubičaste. Brojni konjski karavani natovareni vrećama koje vise sa sedla i dobro napunjenim korpama, zamjenjuju pustinjske karavane s njišućim devama. Grčki monasi crnih brada, zamotani u crno, čine živopisan kontrast srpskim ženama u bijelom, čija vanjska odjeća, skraćena, otkriva kratke hlače.
Ispijali smo našu kafu posmatrajući zasjenjen vrt u kojem je jedan Turčin grabljao jesenje lišće. Odredi dječaka u turbanima su ćaskali svojim mekim glasovima dok su odlazili u školu.
Niske kuće su obrubljivale put za tržnicu, ameđu njima, tu i tamo, minijaturni rešetkasti prozori su izvirivali preko zabranjenih zidova. I upravo dok sam se čudila živi li uistinu neka žena iza tih dobro zaštićenih zidova, pogledavši nagore ugledah lice koje je odmah nestalo. Međutim, u blizini se odškrinu dvorišna kapija i ja kročih unutra u kamenom popločano dvorište; dugačka plavo obojena kuća, čiji je nadkriljeni gorni kat bio bogato ukrašen maorskim prozorima. Ispod stepeništa je bio Odalik — ženske odaje — uzduž zidova, živopisno ukrašeni divani luksuznim orijentalnim jastucima, koji su pozivali na odmor. Poslužavnik za kafu, s dopola napunjenim fildžanima, ležao je na niskom tabureu ispod kojeg je virio par zlatovezom ukrašenih papuča – sve dovoljno da bi se Pepeljuga osjećala očajnom. Mlada žena je silazila niz stepenište, njeni vitki prsti su vukli za sobom balustradu, njeno lice se okrenulo, no ja sam uočila nježnost u njenom liku, jantarne tonove njena punog vrata, odbljesak zlata iznad njezine veličanstvene kose obojene kanom. Oh, kako bih samo voljela ohrabriti odsjaj u njenim tamnim očima, no nisam se usudila! …
Život i smrt u Mostaru su smješteni oko njegovih džamija, kraj čijih snježno bijelih minareta su čempresi, koji kao mračni blizanci protežu svoje sablasne oblike:
Noirs soupirs de feuillage elancés Vers les cieux.
U sjenama njihovih groblja, ne zabačenim kao kod nas, ni ožalošćenim nesigurnim mislima, podižu svoje turbanima ukrašene nadgrobne stupove.
Nema grmljavine crkvenih zvona pozivajući vjernike na molitvu, nego mujezin – stariji čovjek bijele brade, u zoru, podne i uveče, penjući se na svaki minaret, sa svoje zračne platforme, šalje svoj tugaljiv poziv koji se kao eho vraća i odlazi. I upravo kad se posljednji eho smiri, na ulaznim vratima džamije, bogato ukrašenim arabeskama, ćete ugledati redove i redove cipela – jer ko bi se usudio unijeti uličnu prašinu po kojoj hodate na tepihe okrenute prema Meki! Misli me vode Bajazidu, tamo daleko u Konstantinopolj, u sjenu džamije koja nosi njegovo ime, gdje počiva u grobu prekrivenom zlatnim i srebrnim tepisima, s položenom ciglom pod njegovom glavom, ciglom načinjenom od prašine pometenom s njegove obuće i odjeće. Jer postoji stih u Kuranu koji daje smisao svemu tome: Onaj koji je zaprljan zemaljskom prašinom, ali koji hodi Allahovim putem, ne treba se bojati vatre pakla.
Uske uličice Mostara su prekrasan pejsaž. Svako skretanje je slika s dovoljno boje da bi svakog impresionista dovela do ludila od užitka. U sjenovitim kutovima sjede prodavači pečenih kestenja ispod dronjavih nadstrešnica i veličaju gromkim glasom vrelu kvalitetu svojih raspuknutih plodova. Igrajući se u blizini svojih kapija su prekrasna djčica, noseći na sebi a la Memeluci hlače obojene u cvjetnim bojama, svijetložute, trešnja crvene i u tonovima krizantema. Vitki mladići, s malim džezvama kafe u rukama, trče tamo-amo kako bi opskrbili stalnu potražnju za ovim omiljenim napitkom. Turske žene, lica prekrivenih neprozirnim muslinom, vuku svoje žute cipele gegajućim korakom. Te ružne figure su u dugim mantilima su zakrabuljene feredžom, čije zašivene kapuljače skrivaju lice i čiji rukavi vise prazni zabačeni preko leđa unatrag. Visoki bradati trgovci u blistavim bijelim turbanima ležerno hodaju svečanim hodom kroz gomilu.
Mali kiosci, s druge strane, otvaraju svoja vrata ranim jutrom. Svaka prodavaonica je kao kavez sa menanžerijom koja drži Turčina ili dva koji čuče i koji glume poseban vid trgovine. Opančari okruženi ljepilom, bojama i brojnim redovima drvenih obućarskih kalupa. Krojači, sjedeći prekriženih nogu i nadvijeni nad raznom odjećom, šiju. Kujundžije, nagnut nad bakarne pladnjeve ukrašavaju ih zlatnim i srebrnim nitima, a čuje se ravnomjerno udaranje čekića. Mimo sve ove zbrke, u poluprigušenom svjetlu, sjedi glava obitelji, s bijelim turbanom na glavi, lica pasivne sudbine, očiju fiksiranih u jednu tačku, s orlovskim nosom koji strši ponad bijele brade, bronzanih obraza, prozirnih prstiju kao ptičijih kandži, nagnut je nad nargilu koja se nikad gasi.
Prelazimo veliki kameni most – most toliko poznat da od njega potječe i ime Mostara. S jednim jedinim lukom, koji se proteže s kamena na kamen iznad dubokog korita rijeke Neretve, ima oblik polukruga. Dvije masivne kule prijeteći čuvaju uzak put sa stepeništem koje vodi do mosta. Kako smo deosegli središte luka, naginjući se preko ograde, glave nam zahvaća vrtoglavica gledajući u modru vodu s brojnim virovima i koja nezaustavljivo juri. Na udaljenijoj strani mosta, prolazeći ispod lučne kapije gdje bronzani prosjak u prljavim dronjcima pruža ruku kao da je mumijina, počinju siromašnije četvrti grada. Male prodavaonice, možda manje privlačne, su više natiskane užurbanim gomilama. Trgovci povrćem i voćem su zauzeli sve štandove pored mesnica gdje goveđi jezici, svinjske nogice i krvave jenjeće glave vise u odvratnom mnoštvu. Ovdje zadovoljstvo prestaje.Par izuzetaka u nastavku, ali dojam se brzo mijenja. I našli smo se u otvorenom selu na lijevoj obali. Sjenke žalosnih vrba nad virovitom rijekom; visoko u brdu svjetlucaju tornjevi Pravoslavne crkve, a iza nje krivudavi obrisi tvrđava na brdima koji brane ovaj slikoviti komadić Orijenta još nenačet modernim životom.
(Prevod s engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
Related posts
