Knjiga: “Robert Michel – Austrijski pjesnik – oficir između polumjeseca i dvoglavog orla”, Autor Riccardo Concetti, 2018. godine
*Napomena: Dio preuzet iz knjige Mostarca Vladimira Isaića «Put prognanih od Mostara do Raba 1942-1943»
Predgovor (Predrag Matvejević): Ne sjecam se tocno kad sam prvi put susreo Vladu Isaica. Mozda 1939.godine, mozda godinu dana kasnije, u svakom slucaju prije pocetka Drugog svjetskog rata. Godinu-dvije sam mladji od njega. U Mostaru, u Cernici ulici, dosao je jednoga dana s majkom Rozikom do moje tetke Jelke, krojacice koja je sivala mnogim «sefardskim gospodjama» (tako smo ih zvali), svojim prijateljicama.dok je majka probala haljinu, sin se poigrao «zandara i lopova» s mladjim djecakom koji ga je s divljenjem gledao. Imao je neko djecacko «oruzje», nosio zelenkastu «lovacku» odjecu. Poucio me je kako treba postupati u igri, a ja sam bio sav sretan da mi posvecuje toliku paznju. A onda su naisle ratne godine. Iz sjevernih krajeva nase zemlje pocele su pristizati zidovske obitelji (mi u Mostaru kazemo Jevreji, ne Zidovi). Bjezale su iz njemacke zone u talijansku, u kojoj nije bilo masovnih zatvaranja i deportacija. Jedna grupa doktora nastanila se u nasem susjedstvu, jedan je od njih spasio moju sestru oboljelu od tuberkuloze. Citao sam u njihovim ocima strah. Bili su spremni na najgore. Raspitivao sam se za «malog Isaica». Rekose mi jednoga dana da su ga, zajedno s majkom, odveli u logor. Iz sabiralista u Dubrovniku i Lopudu prebacili su ih u koncentracijski logor na Rabu. Prolazio sam cesto kraj njihove kuce, blizu Musale, pitajuci se je li to istina – cinilo mi se da na sam prozoru jos vidio Vladu. Moja je iluzija bila jaca od stvarnosti. A sama stvarnost neumoljiva. Sreli smo se tek poslije rata…. …Mi se Mostarci ponosimo sto je medju nama ponikao takav svjedok. Sacuvao je i prenio nam pamcenje koje je tesko i tragicno, a li koje u sebi nosi snaznu poruku i poslanstvo. Njegove su rijeci danas potrebnije nego sto su bile jucer. Ove rijeci pisem s osjecajem zahvalnosti Vladi Isaicu.
ŽIDOVI U MOSTARU
Izgon Zidova iz Spanjolske u 15.stoljecu pokrenuo je njihovu veliku migraciju prema istoku preko Sredozemlja i Bliskog istoka. Bili su to Sefardi – Zidovi spanjolskog porijekla koji su dolazili s Pirinejskog poluotoka. Proganjani i ponizavani dosli su do Turskog carstva. Sultan Bajazit primio ih s mnogo ljudske osjecajnosti, ali i saznanja da bi Zidovi ucmaloj feudalnos carevini s trgovinom i novcarstvom mogli donijeti duh napretka i pribliziti je suvremenim europskim tijekovima. U 16.stoljecu stigli su i do Bosne. Naseljavaju se u Sarajevu, a tijekom vremena i u ostalim gradovima Bosne i Hercegovina. Druga velika grupa Zidova koji su se naselili u Bosni i Hercegovini, Zidovei – Askenazi vodi porijeklo iz istocne i srednje Europe. Njihova migracija i doseljavanje na ove prostore je u 19.stoljecu i vjerojatno je potaknuta politickim promjenama nastalim autro-ugarskom okupacijom. Zidovi – Askenazi su dolazili s okupacijskim trupama kao prijevoznici, vojni snabdjevaci, trgovci, godtionicari, zanatlije. Zidovi su takodjer bili u administrativnom aparatu i javnim sluzbama, a medju pridoslim osobito su brojni Zidovi iz Madjarske i Poljske. Doseljavanjem i prirodnim prirastajem broj se Zidova u Bosni i Hercegovini povecao od 3.426 osoba 1879.godine na 11.868 u 1910.godini, tj.za 246%. Od 66 gradskih opcina koliko ih je tada bilo, samo u 4 opcine nije bilo nastanjenih Zidova. U Mostaru je zivjelo 254 Zidova.
DOLAZAK ZIDOVA U MOSTAR
Prvi Zidov koji se kao gradjanin Mostar (habitator Mostar) spominje sredinom 16.stoljeca bio je Daniel Rodriquez, a 1570.spominje se jos jedan Zidov, Mose Kusin. Za Mose Kusina koji se vjerojatno bavio trgovinom nemamo podataka, ali Rodriquez, Rodrigi ili Rodrigo, kako se njegovo ime izgovaralo, bavio se trgovinom. Imao je trgovacke veze s Venecijom, Ankonom, Dubrovnikom, Splitom, a trgovao je i s Turskom. Rodriquez i Kusin bili su zitelji Mostara, ali bez potpunih gradjanskih prava. U 18.stoljecu broj se Zidova uvecava sto se moze vidjeti po spomenicima na zidovskom groblju. Bili su to u prvom redu Sefardi koji su dolazili iz Bosne, a u doba sutro-ugarske okupacije (1878.) i Askenazi iz zapadnih i istocnih dijelova Monarhije. Obje su ove skupine zadrzale svoje obicaje i vjerske praznike, te jezike spanjolski kod Sefarda i madjarski ili njemacki (rjedje Jidis) kod Askenaza. Po zanimanju Sefardi su bili pretezno obrtnici ili ugostitelji, a Askenazi obrtnici, a dijelom i sluzbenici novih vlasti. Zidovi su u Mostaru bili vrlo brzo prihvaceni. Nisu zivjeli u odvojenom dijelu grada – u getu, i stanovali su obicno u blizini svojih radnji. Vrlo aktivno su sudjelovali u svim oblicima sportskog, kulturnog i javnog zivota. U tome je osobito prednjacila omladina. Prema prvom popisu stanovnistva u Kraljevini Jugoslaviji 1921.godine u Mostaru je od 16.464 stanovnika bilo 177 Zidova. Ovaj broj manji nego 10 godina ranije, bio je posljedica rata i posljeratnih migracija. Sinagoga, zajednicka za Sefarde i Askenaze, ujedno jedina zidovska bogomolja u Hercegovini, adaptirana je 1889.godine. nalazila se u gradskom predjelu Brankovac gdje su zivjele zidovske doseljenicke obitelji Danoni i Altarci. Gradnja nove sinagoge je odobrena 1904.godine. u sinagogi je za askenaskih praznika bogosluzenje obavljao hazan (rabin) Josef Fischbein, a za sefardskih hazan Maestro. Zidovsko groblje u gradskom predjelu Zalik je prema zemljisnim knjigama u uporabi od kraja 1870.godine. Predsjednik zidovske zajednice u Mostaru bio je do 1911.godine Sefard Mose Koen. Njegova zena Sara Brajner bila je Askenaska. Zatim, za predsjednika je izabran njegov sin David. Opcina je 1928.godine brojila 300 dusa. U mostarskoj gimnaziji radili su i profesori zidovi, a zidovska djeca pohadjala skole zajedno s ostalom djecom. U gimnaziji je npr.do Drugog svjetskog rata ispit zrelosti polozilo 16 ucenika Zidova, a neki od njih postali su ugledni i u javnosti poznati gradjani kao npr.Alfred Bergman, istaknuti marksista, dr.Berta Bergman poznati lijecnik i pedijatar u Mostaru. Doktoricu Bergman su pred kraj rata ustase odveli u Jasenovac i ubili. Dr.Marija Bergman – Kon, bivsa zatocenica logora na Rabu, bila je poslije rata sveucilisna profesorica u Sarajevu. Pukovnik dr.Albert Altarac lijecnik, borac NOB od 1941., istaknuti pravnik Filip Kohn poslije logora na Rabu partizanski borac – tenkista. General dr.Izidor Papo, kirurg svjetskog glasa i dr. Cionisticka aktivnost u Mostaru djelovala je vec 1912.godine kada je na inicijativu Mostarca Maksa Laufera grupa studenata osnovala udruzenje «Kadima» («Napredak»), a znacajan doprinos radu udruzenja dao je Abraham Abo Koen. Aktivnost udruzenja je bila skupljanje priloga za «Karen Kajamet» (izraelska organizacija za obnovu) i pomaganje skolovanja zidovske djece. U doba velike svjetske ekonomske krize (1929. – 1934.) rad drustva «Kadima» se potpuno ugasio. Zidovi su takodjer bili aktivni u sportskom zivotu grada. Prvu nogometnu loptu donio je Bernard Leichner direktor Madjarskog trgovackog muzeja u Mostaru. U radnickom, lijevo orijentiranom, nogometnom klubu «Velez» bilo je vise istaknutih igraca Zidova kao Oskar Mandlbaum, Almir Altarac – Cibili, Miko Kamhi i drugi. Raphailo Danon se u zanimljivoj mostarskojtradiciji spominje kao «Admiral Togo», komandant svih plaza na Neretvi. Ova se titula dodjeljivala poslije strogih ispita hrabrosti (u skokovima u vodu), plivanju, ronjenju, spasavanju davljenika i dr.
Mostarski Zidovi nisu bili pretjerano religiozni. Stariji su odlazili u sinagogu, drzali su do vjerskih praznika koje su vise slavili kao tradiciju nego kao vjerska obiljezja. Medju mladima bilo je sklopljeno nekoliko mjesovitih brakova i u cjelini potpuno su se osjecali gradjanima Mostara. Mostarski Zidovi nisu pripadali bogatijem sloju stanovnistva. Uglavnom su bili radnici, obrtnici, trgovsi, ugostitelji, a dijelom intelektualci, sluzbenici. U cjelini pripadali su sloju srednje imucnih gradjana. Zadnji predsjednik opcine pred rat 1941.bio je Bernard Schurtz, a hazan David Perera.
MOSTARSKI ŽIDOVI U VRIJEME HOLOKAUSTA
Okupacija Jugoslavije u travnju 1941.godine mostarski Zidovi docekali su zastraseni i sa zebnjom su pratili nastale promjene. Vec se znalo za fasisticke rasne zakone i progone Zidova u nacistickoj Njemackoj, a dosta se saznalo i od Zidova izbjeglica koji su jos prije rata uspjeli pobjeci u Jugoslaviju. Znalo se o koncentracijskim logorima i progonima nacista nad Zidovima u okupiranim zemljama. Zbog toga okupacija zemlje Zidovima nije obecavala nista dobrog. Uspostavljanjem nezavisne Drzave Hrvatske (NDH) doneseni su rasni zakoni koji su odredjivali mjere protiv Zidova vec prema najavljenoj politici vrha drzave «da ce se zidovsko pitanje rjesavati po uzoru na Njemacku». Uskoro je doneseno niz zakona, uredbi i propisa koji su od obiljezavanja zutim znakom i uvodjenja u radnjama do zabrane profesionalnog djelovanja, kretanja i pohadjanja javnih mjesta, Zidove stavljali u red gradjana drugog reda. Pocela su hapsenja i odvodjenja u logore, a i fizicke likvidacije. Progon Zidova postao je drzavna politika. Rasne su zakone potpisivali poglavnik Ante Pavelic i ministri Mile Budak, Jozo Dumandzic i Andrija Artukovic. U Mostaru, iako je grad administrativno bio u sastavu NDH, represivne mjere protiv Zidova nisu zapocete kao u drugim dijelovima NDH. Talijanska vojska usla je u Mostar 17.travnja 1941.godine, gotovo istodobno kada i Nijemci. Nijemci su ubrzo otisli, a Talijani u Mostaru drzali vojnu i civilnu vlast do razgranicenja izmedju Italije i NDH. Preuzimanje vlasti NDH (administracija, policija, vojne jedinice – ustase i domobrani) sulijedilo je 28.svibnja. za taj dan pozvano je stanovnistvo da isticanjem hrvatskih zastava iskaze dobrodoslicu NDH vojsci, a istodobno je izricito bilo zabranjeno isticanje zastava na zidovskim i srpskim kucama. U Mostaru je uspostavljeno sjediste Stozera Velike zupe Hum. Novine su 6.06 objavile da je za stozernika u Mostaru postavljen ustasa Ivan Zovko. Ali u Mostaru je ostao i talijanski garnizon. Prema Zidovima vlasti su odmah pocele provoditi rasne zakone koji su vec provodjeni u drugim dijelovina NDH. Zidovi su otpustani iz drzavne sluzbe, zabranjen im je pristup na javnim mjestima, djeca su izbacena iz skola, a nekoliko ih je bilo uhapseno i odvedeno u logore. Medju prvima u Jasenovac je odveden ing.Levi, suprug modistice Side Atijas, a takodjer i obitelj Konforti. Zene su, po nekoliko njih, morale svakodnevno odlaziti na prisilni rad. Obicno je to bilo ciscenje ustaskog stana smjestenog u vili «Zahumka» u Liska ulici. I moja je majka bila nekoliko puta tu pozivana. U zidosvskim radnjama postavljeni su povjerenici i na vidljivim mjestima stajao je natpis «zidovska tvrtka». Zidovi su na ulici obiljezeni zutim znakovima s natpisom»Zidov». Zuti su znakovi podizani u policiji uz naplatu koja nije bila mala. Mnoge su zene prodavale obiteljski nakit da bi ih obitelji mogle platiti, sto je takodjer bio teski namet ovim siromasnim ljudima. U velikoj raciji u noci 19/20.srpnja odvedeni su uz, pretezno Srbe, i nekoliko Zidova. Neki su bili odvedeni od kuca, neki pokupljeni s ulice, a neki su odvedeni s radnih mjesta. Te je noci odveden i moj najmladji ujak Henrich – Henci obrtnik po zanimanju. Ustase su dosli oko ponoci i divljacki lupali na dvorisna vrata, koja je on otvorio. Misleci da traze njegovog brata, mog srednjeg ujaka Morica – Mojsija, radnika na zeljeznici, koji se isticao kao ljevicar, henci je rekao da ga nema kuci. S rijecima «tebe trazimo» ustase su ga zgrabile i poluobucenog odvukli sa sobom. Sutradan ujutro moja je majka s najstarijim ujakom Oskarom, takodjer radnikom na
zeljeznici, posla do nasih rodjaka, obitelji Kohn. Na putu ih je zaustavio zandar Alic u sluzbi nove vlasti i rijecima da je Henci pogresno odveden i da Oskara trebaju saslusati, odveo ga do tadasnje osnovne skole «Kraljica Marija» gdje su drzani oni koje su ustase prethodne noci odveli. Nas daljnji rodjak Albert Papo, rekonvalescent poslije operacije cira na zeludcu odveden je sljedeceg dana dok je bio na radnom mjestu u poreznom uredu. Njega i druge zaposlene Srbe odve je ustasa Heremovic. Albertobv supruga Rikica molila je sefa policije Herencica da puste njena muza koji je jos bolesnik, sto je Herencic i obecao za sutradan. Ali tijekom noci, Herencicu je to bilo poznato, svi su bili transportirani iz Mostara Uhapsenici su bili podvrgnuti torturi obijesnih ustasa. Poseban vid mucenja bila je zapovijed da uhapsenici jedan drugog tuku. Ako uhapsenik, po misljenju ustasa nije dovoljno samarao drugog, uloge bi se promijenile i drugi bi nastavio samarati prvog. Svi su oni pobijeni u ustaskom logoru u Lici na Velebitu. Culi smo da su baceni u jame kod sela Jadovno. Radnik u rudniku ugljena Herman Altkorn, je prema nekim informacijama, ubijen odmah nakon izlaska sa smjene u rudniku. Moja baka, inace bolesljiva zena, tesko je prozivljavala tragediju svojih sinova. Pa iako smo vec znali za ustaske zlocine, ipak smo gajili nadu da ce se odvedeni vratiti. Ali njezino majcinsko srce kao da je predosjecalo da sinove vise nikada nece vidjeti. Ne sjecam se da sam ikada vise, od ljeta 1941.u internaciji na Lopudu, logoru na Rabu i poslije oslobodjenja iz logora, do tuznog rastanka na oslobodjenoj partizanskoj teritoriji u Lici krajem 1943.godine, vidio osmjeh na njezinom licu. Medju Zidovima zavladao je strah. Genocid ned njima se vec provodio, bili su stavljeni izvan zakona, a zastitu nisu mogli od nikoga ocekivati. Ipak, osim prvih racija, masovnog odvodjenja u logore i fizickih likvidacija u Mostaru nije bilo radi neposrednog prisustva Talijana. U prvo vrijeme Talijani nisu sprjecavali progon i genocidne postupke nove vlasti, ali od kolovoza 1941.njihov se odnos mijenja. Moguci razlog je, kako navodi dr.Jasa Romano, odgovornost okupacijskih vlasti za zlocine nad civilnim stanovnistvom na svom podrucju bez obzira tko ih je pocinio. Dio mostarskih Hrvata i Muslimana, mahom urbanih gradjana i intelektualaca s negodovanjem je gledao na mjere NDH vlasti. Neki su na ulici javno prilazili Zidovima izrazavajuci solidarnost s njima, a neki su ove postupke otvoreno nazivali sramotom za Hrvate. Vohjnu vlast u Mostaru Talijani su ponovno preuzeli 4.rujna 1941.godine. u rukama NDH ostala je samo civilna administracija, policija i domobranstvo. Ali ta je vlast bila podredjena talijanskim odredbama. Za Zidove je nastalo razdoblje relativne sigurnosti. Buduci da je u Mostaru ipak bilo sigurnije, zidovske izbjeglice iz Bosne, a pretezno Sarajeva, sve su vise dolazile u Mostar. Izbjeglice su u Mostaru obicno bile smjestene u rodjaka ili prijatelja, ili su preko zidovske opcine primani u kuce mostarskih Zidova. Svi su oni zeljeli se spasiti od NDH i ustaske administracije i prijeci u talijansku anektiranu zonu. Najcesce se nastojalo doci do Splita u okrilje tamosnje zidovske opcine koja je pokazala veliku aktivnost i bila jako angazirana oko pomoci izbjeglicama. Mostar je u tom pogledu bio izbjeglicama kao neka tranzitna stanica. Najveci priliv izbjeglica bio je od jeseni 1941.godine. za dolazak u Mostar koristilo se razlicite nacine, od dolaska s obaveznim propusnicama do ilegalnog ulaska u grad. Za legalni dolazak propusnicama, sto je bilo najcesce, ista je propusnica koristena nekoliko puta. Propusnice su takodjer kupovane, ili se jednostavno na putovanju podmicivalo zeljeznicko osoblje. Ipak je to bio zadnji nacin bjezanja i veliki rizik jer je opasnost od polisijske racije uvijek postojala. Ilegalni ulasci u grad bili su pored talijanskih punktova u kojima je straza cesto samo povrsno kontrolirala dolaske. Nema tocne evidencije koliko je Zidova na taj nacin uslo u Mostar. Prema nekim procjenama taj se broj krece oko 2.000, dok je po nekim podacima bilo i znatno vise. U svakom slucaju Mostar je za Zidove izbjeglice bio luka spasa.
Ali, i pored relativne sigurnosti njihov je zivot bio tezak. Obicno su ti ljudi bili bez sredstava, a sto su uspjeli donijeti sa sobom brzo se potrosilo. Mostarski su Zidovi redovito opcini davali svoje priloge za izbjeglice. Ali najteze je bilo samcima ili onima bez svojih. Primali su pomoc opcine gdje je bila otvorena kuhinja kako bi mogli dobiti bar jedan obrok dnevno. Radili su poslove koje su mogli dobiti, cesto samo za hranu. Neki od izbjeglica, zanatlije – vrsni majstori, radili su privatno za vrlo male nednice sretni da barem nesto zarade. Dio izbjeglica bi za hladnih zimskih dana bili najcesci gosti u maloj kavani moga djeda Sigmunda – Zige Mandlbauma. Oni su u kafani blizu trga Musala i preko puta tadasnje gradske poste sjedili uz kavu ili caj igrajuci karte u «sitnu paru». Dosta sam izbjeglica tada upoznao. U sjecanju mi je ostao jedan Sarajlija po imenu Armando Pijade koji je poslije bio s nama u logoru na Rabu. Nakon rata Armando se nekako nasao u Italiji, svome prezimenu dodao je «de» i postao Conte de Pijade. Za njega smo culi da je ozenio neku bogatu groficu i kasnije zivio u Parizu.
ODLAZAK U INTERNACIJU
Na jesen 1942.pronijeli su se glasovi da ce talijanske vlasti internirati sve mostarske i pridosle Zidove. Postupno su glasovi postajali odredjeniji i uskoro smo znali da cemo biti internirani u podrucju Dubrovnika i biti u nadleznosti talijanskih vojnih vlasti. Govorilo se da je i zidovska opcina bila sklona takvom rjesenju, jer je u Mostaru bio stalan pritisak NDH vlasti da se zidovske izbjeglice vrate u svoja mjesta domicila. Ovom se zahtjevu pridruzivala i njemacka organizacija folksdojcera. Nasuprot tome Talijani su odlucili Zidove smjestiti u svoje anektirano podrucje i da ne budu direktno u podrucju gdje je bila civilna vlast NDH. Ne znam koliko je sve ovo bilo tocno, tek u narednom vremenu saznalo se za pojedinosti o internaciji. Negdje krajem mjeseca listopada, u mostarskoj sinagogi objavljeno je gdje se odlazi, datum odlaska i raspored tko odlazi u koji logor. Zidovi iz Mostara, domaci i izbjeglice, odredjeni su dijelom u Kupare kod Dubrovnika, a dijelom na otok Lopud takodjer u neposrednoj blizini Dubrovnika. Ta su dva mjesta cinila, kako se kasnije nazivalo Dubrovacki logor. Moja je obitelj bila odredjena na Lopud. Odlazak je bio za nekoliko dana. Grupa za Kupare otisla je prije nas. U grupi su bili nasi rodjaci, obitelj Roberta Kohna. Njegova supruga Serafina bila je sestra moje bake. Iz Mostara smo krenuli pocetkom studenoga. Tih je dana bilo pravo jesenjsko vrijeme. Olovni oblaci nadvili su se nad gradom, a vrijeme se izmjenjivalo, cas kisa, cas sitna kisica. Vrijeme je bilo tesko i prepuno vlage koja je padala po ljudima i prodirala do kosti. Na gotovo pustim ulicama stvarale su se blatne kaljuze. Tih dana ljudi bez prijeke potrebe nisu izlazili iz kuca. Ako bi i izlazili bilo je to obicno samo na kratko. U gradu je sumorno jesenje vrijeme izazivalo apatiju i tjeskobu. Bila je noc, policijski sat je davno zapoceo kada smo krenuli iz svojih kuca. Napustali smo svoje domove i odlazili u nepoznato. Kroz vlaznu koprenu izmaglice grad je djelovao sablasno pust. Kisne kapi presijavale su se u svjetlosti ulica i padale na ljude natapajuci odjecu. Na ulicama su jedino bile talijanske patrole i mi koji smo odlazili u internaciju. Male grupice Zidova dolazile su iz raznih dijelova grada, koje su slijevajuci se u grupu sve vise rasle priblizavajuci se zeljeznickoj stanici. Ja sam isao s bakom i djedom. Isli smo iz naseg stana na Glavnoj ulici, Srednjom ulicom pored spomenika pjesnika Osmana Djikica do trga Musala, te preko mosta kod hotela Neretva do tadasnje zeljeznicke stanice. Baku, stariju bolezljivu zenu obucenu u topli zimski kaput kojeg se ne sjecam da je do tada oblacila, vodio je djed. U drugoj ruci nosio je kofer. Ja sam baku drzao za ruku, a u drugoj nosio mali kufercic- moja majka nije isla s nama. Ona je ostala u Mostaru i na Lopud je dosla poslije nekoliko dana. Ulicna svjetla su gorjela, a gradom su povremeno sarali reflektori. Njima su i ranije bila osvjetljavana okolna
brda, a vrlo cesto bi culi i mitraljesku pucnjavu ako bi Talijani primijetili nesto sumnjivo. Ja sam pak, stalno mislio da i mostarski ilegalci sada koriste i ovu priliku za kretanje gradom. Na zeljeznickoj stanici odmah su nas ukrcali u vagone. Bili su stari, trece klase s posebnim odjeljcima tako da nije bilo komuniciranja medju putnicima. Odjeljci su bili preko sredine vagona i sa sest mjesta na drvenim klupama. Kada smo usli u odjeljak, vrata su zatvorena i zabravljena s vanjske strane. U tom smo odjeljku bili moja baka i djed, ujak Moric – Mojsi i djevojka Hana Papo. Hana, izbjeglica iz Sarajeva, bila je kod nas u kuci. Njezini roditelji, nazalost nisu uspjeli stici do Mostara i oboje, otac i majka bili su odvedeni u ustaski logor. Vlak je krenuo oko pola noci…
Related posts
