Sve za sina
Čudan osjećaj prožima čitavo tijelo čim uđete kroz kapidžik. Prethodno se prolomi zveket starih teških halki, škripa vrata, klepet mandala, a potom kliktavi pjev kaldrme pod drvenim nanulama, kao da se raduje koracima pa im pjevuši zavodljivu sevdalinku unutar visokih duvarova. Stari, debeli bedemi, obrasli mahovinom i zijevalicama, skrivali su u svom pamćenju mnoge tajne, i radosti i tuge, i ljubavi i želje. Preko njih su u komšijske avlije i sokake prelazili mirisi tek pečenih pogača, kuhanih pirjana, spravljenih turšija i pekmeza. Nerijetko bi se razlijegao i cirlik sretne i razuzdane djece. A ponekad i plačljiv glas zbog razbijenog koljena. Škripa škipova na koritu, zveket limenih kanti miješao se s milozvučnom pesmom koja se izvijala iz djevojačkog grla kao čarobni pjev slavuja. Sve što su zidovi htjeli, to su i propuštali, samo dobro skrivane tajne su ostajale unutar četiri duvara. To se moralo znati i poštovati. Zbog toga se, čim se prekorači kapidžik, osjećala duboka harmonija, zrak je odisao toplinom, pitomošću i gostoprimstvom. Iz sofa su se smiješili albaberi, mušketini, mendžušice, mace , akšamhajri, hadžibezi, ruže đulbeharke su izdašno nudile svoje latice da ih se popotope u mirisni himber, U tepsijama se sušila nešesta za višnjab i posipanje jufke za bajramsku baklavu, na vijencima se sušili patlidžani i već svehnute paprike, a s odrine bi se otimale razuzdane vitke lozove grane da pomiluju rumene djevojačke obraze. Kikotale su se, dogovarale se očima, hvatajući trenutke kad bi popustila budna pažnja onih koji su brinuli za njihov nam. Tek nejasno rumenilo na njihovim obrazima je odavalo prirodu nihovih šaputanja. Tu avlijsku harmoniju su samo ponekad remetili čudni zvuci nadolazeće tehnologije koja će ubrzo promijeniti mirise starih avlija. Ostaće samo sjećanja na neobičan rahatluk kojim je odisao taj dio života unutar njih.
(Emica Muftić Redžić – sjećanje na moju avliju iz vremena prije 100 godina)
Fotografija: U mostarskoj avliji (fotograf Wilhelm Wiener) 1908.
Related posts
